Prihvaćanje pravilnika o odgonetačkim titulama (2)
Piše: Stjepan Horvat
U 192. prilogu rubrike Acta Aenigmatica objavio sam pretiske tri potpisane odluke o prihvaćanju Pravilnika o stjecanju titula za odgonetače u SFR Jugoslaviji. Ima još takvih odluka (i danas je jedna u prilogu), ali odluke su potpisale i redakcije tadašnjih enigmatskih listova. Donosim takva dva priloga, prvo radi toga da se sjetimo tko je podržavao širenje enigmatskog pokreta (ako to mogu tako nazvati), a tko baš i nije bio zainteresiran.
Pored uredništva EU Čvor (tada je bio nakladnik pet enigmatskih listova), suradnju je prihvatilo uredništvo gnjilanskog lista Horizonti, potom zagrebačko uredništvo Džokera čiji izdavač je bilo Enigmatsko udruženje Zagreb te uredništvo Orbisa, časopisa u okviru novinske kuće Oslobođenje iz Sarajeva.
Uredništvo Vjesnikova kviza, enigmatskog lista koji je bio jedno od nekoliko izdanja OOUR Informativna i revijalna izdanja (IRI) Radne organizacije Vjesnik, poslalo je svoj odgovor. Potpisao ga je tadašnji urednik inž. Branko Lipanović. Na žalost, po starom običaju ova redakcija nije se željela uključiti u nove odgonetačke trendove.
Odgonetanje zagonetaka je lijepa i poučna razbibriga u kojem ne bi trebalo unositi elemente profesionaliziranja kao što se to učinilo sa zagonetačima ili kao što se to čini u šahu i drugdje – pisao je tada inž. Lipanović.
Što danas reći o takvom stavu? Jednostavno vremena su se promijenila, ni zagonetaštvo više nije kao ono prije četrdesetak godina, pa bih se dijelom mogao složiti s njima. Enigmatika se profesionalizirala, a na današnjim natjecanjima sudjeluju profesionalci. Što se tiče odgonetanja, sve je spalo na tridesetak „profesionalnih“ odgonetača, zapravo zagonetača (autora zagonetaka), a onih istinskih odgonetača i nema, jer o njima se više nitko ne brine. Bilo bi zaista zanimljivo kada bi se održavala odgonetačka prvenstva na kojima bi sudjelovali pravi (?) odgonetači, recimo oni koji nikada nisu objavili ni jednu zagonetku u nekom listu!
Teorijski je moguće, ali je malo vjerovatno. Sumnjam da pravi odgonetač kad-tad ne poželi nešto da sastavi i objavi.
ОдговориИзбришиZar većina autora nije prošla baš takav put. Prvo rješavanja, pa probanje da se nešto sastavi, pa vježbanje, pa prelazak u sastavljače?
Prethodni komentar je odgovor na ovo:
ОдговориИзбриши"Bilo bi zaista zanimljivo kada bi se održavala odgonetačka prvenstva na kojima bi sudjelovali pravi (?) odgonetači, recimo oni koji nikada nisu objavili ni jednu zagonetku u nekom listu!"
Bilo je takvih odgonetača među natjecateljima, ali sve je bilo podređeno autorima zagonetaka, pa je ta "vrsta" pomalo iščezla. Zar današnji pabovski kvizovi nisu neka varijanta rješavača, a malo je onih koji sastavljaju pitanja za njih!?
ОдговориИзбришиAko pravim odgonetačima smatramo redovne kupce enigmatskih izdanja, onda smo u to vrijeme govorili o vrlo velikim brojevima. Koliko ih je pokušalo sastaviti nešto, možda mnogo, no ogromna većina ili nije pokušala ili nije slala redakcijama (znamo koliko malo smo primali). Šta god da smo činili sigurno bi gotovo svi ostali na rješavanju u miru svoje svakodnevice, malo bi ih se zaputilo ka našim susretima. Ono što ovu priču čini dodatno zanimljivom je da se danas odgonetači ne trebaju nigdje zaputiti, dovoljno je par klikova. Tiraži su neuporedivo manji, ali još uvijek govorimo o značajnom broju rješavača kojima se redakcije obraćaju. Vraćam se na nekidan pomenuto pitanje – može li organiziranje online rješavačkog natjecanja biti u interesu redakcije. Ako u listu objavim da će u neko vrijeme na nekoj online adresi biti ponuđeni zadaci (sa nekim pogodnostima koje internet ima, a papir nema) te da će rezultati biti objavljeni u izdanju, pa nagrade, mali intervjui i sl... možda bude odziva, možda bude kreativnih ideja kako imati komercijalnu korist.... Zašto bi to (ionako poslom pretrpane) redakcije radile? Ne znam, možda zato što je uputno širiti, razvijati, biti originalan, sticati iskustva. Enigmatika na papiru sigurno neće nestati, no enigmatika generalno ima potencijal i za nove medije. Možda propuštamo šansu (za koga, ne za nas matore, za enigmatiku!) da povežemo enigmatiku na papiru i enigmatiku na internetu i tako potpomognemo moguće pozitivne efekte na nove generacije i enigmatiku kao kulturnu i edukativnu djelatnost. Možda se ponašamo po onoj „poslije mene potop“. Možda sam dosadan i gajim iluzije, naravno da jesam, ali postoji i ona o draži bavljenja beznadežnim projektima ili ona o ljepoti putovanja, a ne samog cilja. 😊
ОдговориИзбришиPub kvizovi su primjer kako se nađe zajednički interes.