PO JUTRU SE DAN POZNAJE

Vidi objavili i akrostih, Evooo dobrog rebusa, Vidiiii ovooo (Foto: Jovan)

Eroteka (130)

Stiže mi dosta (baš dosta) poruka u kojima me požurujete da nastavim sa pisanjem. U prvim mah sam se čudio zašto se čitaoci javljaju mejlom, SMS-om, telefonom, porukom na FB, golubom pismonošom,…a ne u komentarima na blogu, ali sam naknadno saznao razlog (Vaša stidljivost je razlog zar ne?!) te se više ne čudim.

Dakle, da nastavim gdje sam stao, a stao sam u subotu u gluho doba noći.

Iz priloženog se vidi da smo, nakon neplanirane ali prijatne šetnje po ulicama usnulog Zagreba (vidi, koja poetika u izražavanju!!!) stigli smo u hotel. Naravno, po starom dobrom običaju, nismo odmah utonuli u carstvo snova (vidi, opet!!!) već smo nastavili sa razgovorima još neko vrijeme.

Nekoliko sati sna, i onda na noge lagane. Rano ustajanje se podrazumijeva. Ne treba trošiti dragocijeno vrijeme na spavanje. Spavaćemo kada dođemo kući.

Prva aktivnost je doručak. Četvorka (Dejan, Ilija, Jovan i ja) u restoranu zatičemo vesele Hercegovce (Nevenko i Džems). Zapažamo da su spavali čak nekoliko minuta. Dan odmah počinje veselo. Džems, karakterističnim šega-zabava stilom, ukratko ispriča sinoćna dešavanja. Izgleda nije bilo fajronta!

Doručkujemo, a Ilija komentariše “Uz ovakav doručak mogu se sastavljati samo sitne zagonetke”! Smijemo se! (Doručak je sasvim pristojan, ali duhovite opaske su uvijek dobro došle).

Imamo dovoljno slobodnog vremena do Jaruna i krećemo prvo da nađemo neke enigmatske listove. Ilija bi da kupi sve, Dejan “Feniks” a ja tražim jubilarnu “Kviskoteku”. Na obližnjoj benzinskoj pumpi nalazimo sve šta nas zanima, Jovan nas fotografiše za istoriju (naslov: “Veliko interesovanje gostiju iz inozemstva za hrvatsku enigmatiku”). Jovan insistira da on plati “Kviskoteku” da se oduži za “Enigmu” koju sam mu donio. Batrgam se, ali badava. Dobih list na poklon. Kasnije je stigao još jedan primjerak za Sretena Perića.

Krećemo u laganu šetnju. Tražimo neku prodavnicu da kupimo poklone djeci a nailazimo na zanimljiv natpis (“Tko te šiša”), slikamo jer može da zatreba. (Zatrebalo je!).

U društvo ne primamo mrgude!

Nakon šetnje nas četvorica susrećemo i hercegovački dvojac (bez kormilara) i hvatamo se obližnjeg restorana. Džems odmah tumači da ovaj restoran drži kćerka Kirka Daglasa (“Kirka”). Provodimo neko vrijeme u prijatnim razgovorima. Na fotografiji se vidi da smo dobro raspoloženi. U povratku do hotela razgovaramo i planiramo kako da idemo do Jaruna, taksijem ili tabananjem. Preovladava mišljenje da je interesantnije da prošetamo jer kažu “Nije daleko”. Hoćemo da vidimo Zagreb. Ipak, na recepciji vidimo Petra Grubišića. Došao je da nas preveze do mjesta glavnog događaja. Dakle, idemo autom (što se ispostavilo kao pametna ideja, jer ono “Nije daleko” baš i nije tačno). Ima nas više za prevoz, neki nisu spremni, te Petar reče da ćemo da idemo u dvije ture. Prvo idu ovi koji su (uvijek) spremni za pokret. Opaaaaa. Ima nas petorica + Petar. Kako upakovati četiri Hercegovca, Dalmatinca i Baranjca u jedna kola pitate se vi? Pravo da kažem i ja sam se pitao. Petar insistira da idemo tako: “Ništa ne brinite. Ako zaustavi policija kazaćemo da dolazimo iz države gdje za ovakve prekršaje nema kazne”. Luka je izvukao premiju (jer je najgabaritnii) te sjeda naprijed. Pozadi smo: Nevenko, Jovan, ja i Džems (tim redom). Kako smo stali, pojma nemam, samo znam kada sam izlazio jedva sam našao gdje mi se zaglavila lijeva noga. Laganom šetnjom uz jezero dolazimo do restorana i čekamo “drugu turu” i Petra. Usput smo bacali poglede na oskudno odjevene rolerke. (Ne, nismo gledali  poluobnažena putena tijela koja golicaju maštu,... Neeeee, ...pazili smo da nas ne pretaru rolerima. Nismo mogi hodati zatvorenih očiju. Da li je bilo i vozača rolera muškog pola? Da me zakoljete pojma nemam! Možda u Zagrebu postoji neki propis da je obaveza da rolere voze samo mlađe ženske osobe koje nemaju šta da obuku osim nekih minikrpica, a da muškarci moraju da se zlopate šipčeći pješke i češnjivo gledaju za rolerkama, sve im zavideći...na koturaljkama).

Za nekoliko minuta stižu Dejan, Ilija i Nedjeljko Nedić sa sinom. Petar je morao da ide do redakcije. Eto ne zahvalih se čovjeku. Bilo je planirano da popijemo još po pića-dva, još malo evociramo uspomene i da mu poklonim jednu knjigu. (Digresije: Pri povratku kući razmijenili smo poruke i dogovorili smo naredne susrete. Vjerovatni susret je za Dan enigmatike u Širokom Brijegu početkom avgusta).

Knjiga sa posvetom

Jovan poklanja svoju knjigu Luki, piše posvetu, a ja slikam. Napominjem da imam obavezu da na blogu pišem o ovoj odličnoj Jovanovoj knjizi. Džems dobacuje kolegama za drugim stolom: “Znate li kako se zovu ovi koji se druže sa Jovanom i Nedjeljkom Nedićem?”. Ne čekajući odgovor, sam kaže “Nedićevci!”.

Nedići i oni drugi

Hercegovci kažu da ostaju još jednu noć na spavanju. Pametna odluka jer slijedi zabava pa je neizvjesno u kakvu čemo stanju biti nakon zabave. Mi koji moramo nazad u 22.15 malo ćemo prikočiti sa vinom i pivom. Sa zabavom i veseljem nećemo!

Tako “Eroteka” dolazi do početka glavnog događaja. (U sledećem nastavku “TAČNO U PODNE NA JARUNU”)