BRAVO ZA NEVESINJE!

Eroteka (178)

Na sinoć održanom finalu Olimpijskog kviza u Nevesinju osvojio sam:

a.Pretposljednje mjesto

b.Bronzanu medalju zlatnog sjaja

(Zaokruži tačan odgovor)

Kada sam, prije tri godine, prvi put došao na kvalifikacije za ovaj odlično osmišljeni kviz, prijatno sam se iznenadio brojnošću kvalitetnih takmičara. Poznato je da su Hercegovci (obično) britkog uma (znamo bar jednog takvog!) ali to je bio zaista impozantan skup pametnih, načitanih, inteligentnih, i što je naročito značajno – mladih ljudi. Tada sam se domogao finala (sam sam sebe potapšao po ramenu), a u finalu sam učvrstio svoju odluku da, kada god mogu, dođem na ovo kviz-takmičenje. U prepunoj dvorani održano je jedno viteško nadmetanje u znanju, veselo, opušteno, drugarsko, zanimljivo... Bravo za Nevesinjce, a posebna pohvala za Dragana Grahovca, autora kviza.

Dakle, i ove godine sam malo prilagodio svoj odmor, te sam dva dana ranije nego što sam planirao stigao sa Bune u Nevesinje. (Važna napomena: Nije da mi ne prija u gostima kod tazbine, paze zeta k’o malo vode na dlanu, ali...mogao je još koji dan na Buni). Ipak, kao što rekoh Olimpijski kviz valja podržati, te se uputih sa 50 metara nadmorske visine na 850, u vazdušnu banju, da budem učesnik Olimpijskih igara. Na testiranju mi je mozak radio k’o singerica, na moju radost, ali i na radost najvjernijih navijača, osvojih prvo mjesto (neki u Hercegovini kazali-najprvo mjesto).

Dan prije finala, prijatno druženje finalista (vidi:DRUŽENJE FINALISTA), uručenje nagrada za najuspješnije na testiranju, razgovori, fotografisanje...Lijepo, lijepo! Olimpijski duh preovladava što mi se posebno dopada! Rekoh li - Bravo, Nevesinjci! Rekoh? Onda na ponovim - Bravo! (Danas, nakon finala, opet druženje finalista na jutarnjoj kafi da se malo proanalizira učinjeno. Stoga žurim sa izvještajem. Valja se još malo provesti vremene u društvu prijatnih ljudi!).

Finale? Finale, k’o finale, odlično...opet puna sala (K’o da pjeva Zdravko Čolić). Finalisti veseli. Čekamo početak ispred dvorane. Čujemo da nas prozivaju, a mi se dogovaramo da se sakrijemo pa da napravimo još veće veselje. Ipak, na drugi poziv ulazimo. Aplauz! (Vidi, vidi...ljudi došli zbog nas!). U publici imam iz godine u godinu sve više navijača. (Nakon kviza jedan od navijača mi reče uz osmijeh od uha do uha – Više sam očekivao od tebe. Koliko te nahvališe...a ti tek treći...Naravno, sve je propraćeno smijehom i s moje i s njegove strane. Jedino se ne smije moj sin koji je već uplanirao da će tata smotati tablet računar).

Predstavljanje takmičara iskoristio sam da „podmitim žiri“. Autoru kviza poklanjam šolju sa znakom EK „Kikinda“ u momentu kada me pita o narandžastoj majici. (Gromoglasan aplauz). Prilikom predstavljanja, Nemanja predloži da se sledeće godine održi ekipni susret – Nevesinje protiv Kikinde. Reče, da je na ideju da to predloži došao kada je vidio narandžastu ekipu na testiranju. Podržavam prijedlog, a napominjem da je još jedan od finalista (Velimir) pristupio EKK, te da je majica za njega spremna, ali da večeras mora da je zasluži! (Opet aplauz!).

Krećemo!

Dva puta po 10 ABCD pitanje posvećenih Nevesinju i Olimpijadi prilično dobro savladavam. Imam 18 bodova, a vodeći Nemanja 40.

DA-NE pitanja, nije loše.

Igra po izboru, kao drugoplasirani u tom trenutku biram treći, ali sam dobro izabrao. Moji rivali povezaše po 8 parova u svojim igrama a ja svih deset.

Ide dobro, mislim i čekam zadnju igru i nadam se da mi neće mnogo uteći.

Asocijacije.

Na moju „nesreću“ sjedim na strateški lošoj poziciji. Ispred mene je Velimir, koji mi kupi sasocijacije k’o kuga đecu. Ne da mi ni da zazinem :)

Ovdje napominjem da je jedna asocijacija imala rješenje ERO, a da je (kada je Velimir (naravno, ko bi drugi) nakon dva otvorena stupca dao tačan odgovor otvorila kolona u kojoj je stajalo SLAVKO (uz zadate pojmove: UVIJEK SA MIRKOM, PORED VELIMIRA, ISPRED DRAGANA, UZ PODRŠKU MILIJANE. Zaista, lijep gest i velika čast. Velimiru ne zahvaljujem (ovog puta hahahahahha).

Počinje odlučna igra – Pitanja i odgovora. Dvadeset pitanja. Mali problem imam jer sjedim preblizu platnu, pa dok stignem da vidim pitanje, ostali se već javljaju. Zuje mi palice oko ušiju, najviše Velimirova. Brzi su k'o zvečarke, potežu k'o Dok Holidej. Znaju! Negdje oko polovine igre, kažem sebi, "odnio vrag šalu, treba se odmah javljati". Tada počinje trka...Čim voditelj najavi pitanje, dižem džokera. Uspjevam da budem prvi u više navrata te se rezultat znatno popravlja. Sa šezdesetak poena pred ovu igru prije 19. Pitanja, Nemanja ima 113 poena, ja 109, Velibor je odmakao na 130, a Valentina je zaostala. Dakle, samo borba za drugo mjesto.

Voditelj kaže: „19...“ je se đipim sa palicom...(Mislim: Stani Doče Holideju, da ti kažem k"o je Vajat Erp). Kažu iz žirija: „Slavko!“. Pitanje je jednostavno, odgovorim, ali tada za astalom sa finalistima rekoše da smo skoro istovremeno digli palicu, ali da je Nemanja (Bili Kid) bio brži. Bio sam tako okrenut da nisam vidio, ali vjerujem kolegama. 
Žiri u nedoumici...vijećaju...vidim ne bi da mi oduzimaju bodove...ali ni ja ne bih da mi „poklone“ drugo mjesto. Predložih da se pitanje poništi, što bi s olakšanjem od strane žirija prihvaćeno. Dvadeseto pitanje – Javim se, i (naravno) promašim. Odgovori tačno Valentina i svi smo zadovoljni. Velimir je po peti put šampion, svi mu čestitao. Dobio je 200 maraka, tablet računar, zlatnu medalju i još gomilu sitnica. Nemanja Tepurić je drugi. Dobio je 150 maraka, srebrnu madalju, aparat za kafu i još štošta. Ja sam odličan treći (u ovoj „podijeli karata“ mnogo bolje nego da sam drugi) i „bogatiji“ sam za 100 maraka, bronzanu medalju i još štošta, a bogatiji sam i za jedno prijatno i zabano provedeno veče. Valentina se zadovoljila četvrtim mjestom i 50 maraka.

Slijedilo je slikanje, pa dogovor za jutarnje ispijanje kafe. Odoh!