NAJBOLJE GODINE

Eroteka (199)

Da je neko birvaktile (nekada, u ono doba) mladog mene upitao kako bih definisao nekoga ko ima 55 godina, vjerovatno bih kazao: “đuturum!” (star, mator, vremešan, ...). Vjerujem da bi anketa provedena među golobradom omladinom pokazala da značajna većina (makar 97%) isto tako misli. Tja, šta ćeš – Mlados’ ludos’!

Pitajte me danas kako bih okarektarisao čovjeka (momka, mladića, momčinu...) od 55 godina!

Pitajte!

Pitajte!

Dobro, de, kada ste već navalili, čika-Slavko će vam kazati da je 55-godišnjak čovjek u najboljim godinama! To vam mogu potvrditi na ličnom primjeru. Kadar sam stići i uteći i na strašnom mjestu postojati. Kadar, nego šta! Takođe, svjedočim da najvažniji muški vitalni organ radi “k’o doksa, k’o singerica”. Sluša, radi sve radnje k’o u mladića, možda čak i bolje! (Da, mislim na mozak!).

Ovdje sada ide antrfile i ona priča o trci mladića i starca (instant verzija):

Trebalo da se trkaju mladić i starac, ko će prije da stigne od tačke A do tačke B. Mladić se počeo sprdati govoreći da je mnogo brži, a stariji i mudriji reče: “Da, ali ja znam put!”.

E sada, kako bi rekao Lane Gutović u nekad popularnom televizijskom serijalu: “Ne znam zašto sam vam ovo ispričao, ali ne može da škodi, a čim ne škodi, znači da koristi”.

“Eroteka” jeste polušaljiva rubrika, ali malo i ozbiljnosti koja priliči godinama. Naprijed napisano nije daleko od istine, odnosno, skoro da je 100% tačno. Pametni ljudi su davno kazali da su najbolje godine one u kojima ste trenutno, pa se tako valja i ponašati. Samo se ponašajmo u skladu sa mogućostima i eto uspjeha.

Priča iz ličnog iskustva koja ima malo veze i sa ovo 55 u naslovu:

Moji sinovi, Miloš (24) i Ognjen (17,5), kako su rasli, stalno su tražili da se sa mnom takmiče  u svemu i svačemu, od “čovječe ne ljuti se” do “ko može duže da pliva u hladnoj Buni”. Od kako su se “ispilili” tretirao sam ih kao sebi ravne, te nisam ih puštao da nezasluženo bilježe pobjede (kao što, pogrešno, rade mnogi brižni roditelji). Ako se igraju domine, ima da se igra po pravilima, nema popuštanja, ali nema ni varanja! Najbolja od svih žena me u početku kritikovala, jer sam bio “tvrda srca” i po pravilu sam “bio bolji”, a onda “slavio pobjedu!”. Naknadno je shvatila moju strategiju pa je podržala vaspitno-disciplinski rad svog muža. Naime, život se sastoji od pobjeda i poraza, te svi treba da budemo spremni i na pokoji poraz. (Više puta sam pominjao koliko sam bio ponosan na ponašanje svoga sina Ognjena kada je, igrajući za školsku ekipu, u finalu turnira izgubio od objektivno slabije ekipe “Feješ Klare”. Dok su se njegovi suigrači bacakali po terenu, ronili gorke suze, šutirali stative, svađali se sa babama, dedama, tetkama i ostalom rodbinom u publici, Ogi je pružio ruku svim članovima pobjedničke ekipe i čestitao. Vidim i njemu krivo što su izgubili, ali postupio je kako treba. Ponosni otac se potapšao po ramenu. Kazao sam sebi da nije bilo uzalud bačeno ono vrijeme igranja i kad mi se nije igralo).

Kako su rasli, takmičenja su postala sve više fizičko-sportska. Milošu je bilo palo na pamet da se često trkamo na jedno 50-100 metara, i da obaramo ruku. (Kasnije je i Ognjen krenuo bratovim stopama). I dalje sam šampion Bovana u obe discipoline. Naime, povukao sam se kao neprikosnoveni šampion iz trka kada je Miloš imao jedno 17 godina i kada je odlučivao foto-finiš (u moju korist), a ruku smo obarali do Miloševe 18 godine. Bilo je još nagovaranja da nastavimo sa takmičenjima, ali nešto sam imao važnije obaveze, pa nikako da stignem da im pružim šansu za revanš. (Među nama rečeno, i Miloš i Ognjen mogu sada poriodičnog šampiona “nositi u zubima”, ali šampionska se ne poriče!).

Ovom pričicom sam vas gnjavio zbog naravoučenija: Kada znate svoje mogućnosti, sve godine su najbolje godine života.

Da ja malo zanemarim trčanje i obaranje ruku, i držim se enigmatike i igranjem na blogu?! Ovo drugo je primjerenije najboljim godinama života, zar ne?!