REČ PO RIJEČ (1983)

ZERDELIJA

Piše: Ilija Ozdanovac

Valjda je moj dada Pera jedva dočekao da narastem do, otprilike, visine kuhinjskog stola i da krenem u školu, pa da me stavi u funkciju  aktivnog sudionika kućanstva i da ga koliko-toliko, bar ljeti, rasteretim obaveza. Kako je didak Ilija nedavno umro (baš te godine kad sam krenuo u školu, '68), a baba Agica bila na stanu, trebalo je svakodnevno tjerati taj naš čopor svinja na stan, kojeg nikada, za divno čudo, nisam točno mogao ili znao prebrojiti,  i pred večer vraćati ih nazad, kući, ja sam bio najpogodniji za taj zadatak. Koji mi baš nije "legao"!

Završetkom školske godine, sredinom lipnja, ma, čim sam pomislio, jupi, nema više škole, ja sam bio taman dobrodošao...Tromjesečno ferije, moš' mislit ...nije se uvažavalo što sam prošao s pet!.

Na moju sreću, nisam bio jedini. Bilo nas je nekoliko blizuiistogodišnjaka iz komšiluka (oni su prolazili s dva-tri). A opet, s  istim okolnostima i s istim zadaćama…Al' smo sve podnosili stoički! Ma šta god to značilo!

Moja zadaća je bila otjerati i vratiti svinje sa stana, a ono između? - eh, one su se snalazile, a i ja…Cijeli božji dan sloboda…Okolo lenije, njive, šuma, Spačva...sto vragova...Kako za svinje, tako i za mene. Od naše kuće do stana, brat bratu, četiri kilometra. Od Varoščice do Jelca, jer, tamo nam je bio stan (koga više nema!), trebalo je proći okolnim uličicama do Čatinih livada, a onda kod Žagerove ciglane, pravac prema šumi. Svinje su to već odavno znale.

U jednom dijelu sadašnje ulice K.Držislava, prije, dok je ličila na sokak,  zvana i znana kao Cuckovci, u Otoku, neposredno iza kuće čiče, kog sam znao pod nadimkom Šoša Ivanetin, na stražnjem dijelu numere Brate Čolakovog, preko drvene, uljem namazane i žicom zaštićene ograde, nadvijalo  se stablo ZERDELIJE, one s crvenkastim plodovima! To je, putem,  bila moja prva, dobroiskorištena pauza, taman da napunim džepove, kasnije i stomak. Taman dok ne zamaknem iz vidokruga dušebrižnika koji su pazili da se netko ne vere i ne daj Bože kida grane! A ako su se svinje samo malo zadržale na kanalu, stigao bih napuniti i torbak...

ZERDELIJA  lat. Prunus  cerasifera, iako se ponegdje navodi i latinski naziv Prunus pseudoarmeniaca, je stablo (iako mislim voćka) iz porodice Rosaceae koja obilato rodi slatko-kiselkastim okruglastim plodovima (neodoljivo podsjeća na šljivu, ali na sreću uživatelja dolazi ranije od šljiva). Prednost joj je bila što se mogla konzumirati i poluzrela!

I sada na, kraju, (kažu da tako najbolje i uspjeva) onog mog parčeta ponosno raste i rodi jedna. Pomalo zanemarena. I baš je žuta. Ali nju nitko ne "drnja"! Osobno znam da se od nje dobiva dooobraa rakija, al' ne dođe na red. Izguraše je bistrica  čačanka, cerićanka i sva sila novonastalih inačica...

Sam naziv ZERDELIJA dolazi od tursko - perzijske riječi;  zerdali - zerdalu, u značenju: žuta šljiva.

Rasprostranjena je gotovo svuda, pa se i zove svakako: amula, divlja šljiva, cibor, cuborić, ciborica, ciburin, džanarika, mirobalana, grezdelija, zezdalija, driskulja, škorica, šljivić...

Ne treba naglašavati da je zerdelija zabilježena u gotovo svim dostupnim nam rječnicima.