петак, 17. јануар 2020.

REČ PO RIJEČ (1997)

NJIVA
Piše: Ilija Ozdanovac
Još odmalena pamtim riječi moje mame Kate, gotovo uvijek kad bih upitao: A di je dada?, kada bi mi odgovorila  da je oš'o na njive. U mojim djetinjastim ušima to je zvonilo kao nešto, kao nešto eeej ....veliko, prostrano, daleko i pomalo tajnovito.
E, a kad sam poodrastao, počeo sam i ja s njim odlaziti na „te“ njive! Prvi pogled i susret me je očarao i podsjetio na slike iz one knjige koju sam nosio na vjeronauk...hoću kazati Raj na zemlji! Bila je to, zapravo, nepregledna žutozelenoplavosmeđa ustalasana ravnica žita, kukuruza, ugara, djeteline u cvatu, suncokreta obješenih glava, ispresijecana smeđim lenijama, prekrivenim pedalj debelom prašinom i nebom koje je sve to nježno obavilo u zagrljaj...
Nikad i nigdje toliko leptira, ševa, makova i čička. I mirisa zemlje, sijena, procvalih jabuka... A tamo negdje u sredini te ljeposti  bio nam je stan.
Sve je tada, u tim dječačkim danima, na našim njivama, mirisalo na prašnjavu zavjesu, koju su konji i šinska kola (to su ona prije gumenjaša), kada, ne daj Bože, krenu „biga“,  ostavljala za sobom, u predvečerje mirise na pokošenu travu, a kad bi došli bliže Kukavici (kanal koji spaja Bosut i Spačvu, a omeđuje naše njive s jedne strane), vonjalo bi po ustajaloj vodi, žabokrečini  i glini, a iz koleba se živo vio dim i pleo se u granje...
Južna strana je bila omeđena šumom Jelac, koji nam je cijelim danom pružao tako željeni hlad, ali u to doba još sam zazirao ući u taj tajni šumski svijet. Sve dok me didak Ilija nije u'vatio za ruku i odvukao u dubinu sve do Spačve...
Nakon dobrih pedesetak godina, žalosno, nema više ni stana ni njiva...
A kada bismo htjeli ukratko definirati što je to njiva, HJP nam daje pojašnjenje da je to, zapravo, zemljište koje se obrađuje oranjem, sijanjem i sadnjom, i što bi često rekli (po Tadijanoviću!): oranica, iako je, za svakog onog tko zna što je zemlja, tko na njoj radi i natapa je znojem svojim, brine o njoj, a koja ga za to i hrani i drži  na životu, je nešto puno, puno više! 
„Valda znaju moji Šokci...“
Etimološki gledano pojam „njiva“ korijene vuče iz praslavenskog i staroslavenskog izraza „niva“, ruskog i češkog „niva“, odnosno grčkog neios u značenju: polje!
Dopuna S.B:
Venčali se Lala i Sosa. Prve bračne noći kaže Lala Sosi:
Njivo moja neorana.
Sledeće noći isto tako. Treće noći, Lala opet kaže Sosi:
Njivo moja neorana.
A Sosa mu odgovori:
Ili ori, ili da dajem u arendu!

4 коментара:

  1. Davno sam imao anagramčić(slogovni)

    VANJI će u zoru
    livadu da oru

    ОдговориИзбриши
  2. Meni su, za ljetnjih posjeta rodbini na selu, ostale u sjecanju livade na cca 1000 metara nadmorske visine. Prije kosidbe miris cvijeca u travi, poslije kosidbe miris istog tog cvijeca i trave koji se suse. Bezbroj skakavaca na zemlji, seva pjeva negdje u visini, bunarska voda iz bardaka, rucak u hladovini, ceste ljetnje oluje sa grmljavinom… gdje me nadje Ilija. Poslije toga na 0 metara nadmorske visine, pomalo i ispod mora, koliko je periski bilo…

    ОдговориИзбриши
  3. Радоја Рацановић17. јануар 2020. 21:58



    Ih, podsjeti me ova Ilijina crtica na tekst koji sam, na Štefov zahtjev, napisao povodom 50 godina od osnivanja Čvora. Evo dijela tog člančića:

    Zapravo, sa Čvorovim izdanjima upoznao sam se u samim počecima mojih interesovanja za enigmatiku, još kao osnovac. Sjećam se, u mom rodnom planinskom selu, gdje sam obično provodio školski raspust, ležimo u sijenu ja i moj stariji stričević, učenik ŠUP-a; on rješava “Mini Čvor”, a ja mu pomažem. Ovaj bizarni detalj, slučajno ili ne vezan za Čvor, govori mnogo o društvenoj klimi, statusu enigmatike i uopšte vrijednostima koje su bile na cijeni u to vrijeme. Nekoliko godina kasnije postalo mi je jasno da iza tog minijaturnog enigmatskog lista stoji najveće i najbolje organizovano enigmatsko udruženje u zemlji, pokretač mnogih i organizator velikog broja zajedničkih i najznačajnijih enigmatskih projekata, manifestacija i drugih događaja.

    ОдговориИзбриши