субота, 24. април 2021.

TONČI PIŠE

Piše Tonči Milat

Već sam pisao opsežno o svom mišljenju kad je riječ o korijenima, ponovljenim dvoslovima i sličnim manjkavostima u križaljkama, najčešće u kontekstu "diskvalificiranja" radova s tim manjkavostima s natječaja. Vjerujem da je očito da se ja i Mladen (a pogotovo Nedjeljko) značajno razilazimo u mišljenju. Međutim, vrsta problema kojom se bavimo nije ni po čemu specifična za enigmatiku (u mom poslu, redovito se bavimo sličnom tematikom, npr. kad je riječ o pokazateljima uspješnosti tvornica: pokazateljima koji nerijetko odlučuju o tome gdje će proizvodnja rasti, a gdje padati).
U konačnici, rasprava se uvijek svodi na jednostavnu distinkciju: princip u odnosu na pravilo, i duh zakona u odnosu na slovo zakona.
Odluke se donose na temelju principa. Pravila se uvode da bi odlučivanje pojednostavnilo i ubrzalo. Principi su dugovječniji od pravila (iako se i oni mogu promijeniti: npr. utjecaj na okoliš prije 20 godina nije bio bitan kod evaluacije tvornica, a sada jest, čak i ako je tvornica zbog toga neznatno skuplja!).

Dakle, ponovit ću kako ja razmišljam o ne samo korijenima ili ponovljenim dvoslovima, već općenito pravilima u enigmatici: pravila moraju postojati i biti iskomunicirana (tipično od enigmatske redakcije ili organizatora natječaja), jer svim sudionicima jasno daju do znanja razinu stručnosti koju moraju doseći da bi o tim pravilima mogli konstruktivno raspravljati i preispitati ih. Uostalom, i Picasso je stvarao klasična djela prije nego se odlučio na revoluciju u svojoj grani umjetnosti. Pravila omogućuju da se odlučivanje ubrza i pojednostavni: ako je unaprijed rečeno da će korijeni na nekom natječaju biti diskvalificirani, žiri ima lakši posao. Dakle, jednako kao što se pravila košarke ili nogometa ne mijenjaju tijekom utakmice, ne mijenjaju se ni tijekom natječaja, ali je nužno da su poznata unaprijed. Ponekad su ta pravila zamijenjena smjernicama, što je blaži oblik, ali enigmatima daje jasno do znanja koji će se radovi preferirati, i to je sasvim u redu: tko želi pobjedu, ili visok plasman (ili objavu u specifičnom časopisu!), pobrinut će se da svoje izglede ne ugrozi nepotrebno. Međutim, pravila nisu ni vječna ni aksiomi: poanta je da je potrebna stručnost da ih se odvagne i ocijeni njihova relevantnost.
Natrag na temu: izbjegavanje korijena ili ponovljenih dvoslova nije samo sebi svrha: ono je posljedica principa.
Princip glasi (primjerice): sadržaj križaljke mora biti raznolik, jer ga to čini zanimljivijim rješavaču.

Iz principa proizlazi pravilo koje olakšavaj njegovu procjenu: najlakše pravilo koje možemo uvesti je: pojam u križaljci se ne smije ponoviti. S vremenom pravilo postaje specifičnije: "dvoslov u križaljci je pojam i ne smije se ponoviti". "Korijen pojma se ne smije ponoviti". Ovakav razvoj je prirodan, jer smjernice suradnicima drži čvrstima dok god je kvaliteta suradnje varijabilna.
Općenito, u situaciji kada je broj vrhunskih stručnjaka u nekom području nizak (npr. u začecima neke djelatnosti), korisno je princip pretočiti u konkretno pravilo, jer se time filtrira veliki broj nekvalitetnih doprinosa. Pravilo je tu jer početnik nije u stanju razlučiti koji bi faktori mogli predstavljati valjan razlog da se pravilo prekrši.

Međutim, vrhunski stručnjak u bilo kojoj djelatnosti u stanju je odvagnuti više faktora, od kojih neki "vuku" u suprotnim smjerovima: jednako kao što sastavljanje bjeline smanjuje protočnost križaljke, pa je ta dva suprotna faktora potrebno optimizirati, ponavljanje korijena može poboljšati kvalitetu rada u njegovim različitim dijelovima, a riječi koje sadrže ponovljeni korijen mogu biti dovoljno duge da je njihov "ostatak" više doprinio povećanju raznolikosti nego što ju je ponavljanje korijena ugrozilo. Možda bi izbjegavanje dvoslova rezultiralo manje kvalitetnim pojmom, i autor svjesno odluči da je "žrtva" vrijedna. Naravno da za ovakvu procjenu treba biti dovoljno dobar, kao što dovoljno dobar mora biti i onaj koji će njegovu odluku procijeniti. U tom smislu, autor ukazuje povjerenje prema onima koji procjenjuju njegov rad: vjeru da će onaj tko ga ocjenjuje uložiti vrijeme da bi prošao kroz isti mentalni proces kao i sam autor: razmatranje alternative. Naravno, u većini djelatnosti glavna je smjernica "Escalate before you deviate": čak i ako je pravilo zastarjelo, potrebno ga je slijediti dok se ne postigne konsenzus da je vrijeme za njegovu reevaluaciju. Drugim riječima, na autoru je "težina dokaza": potreba da ukaže da je reinterpretacija pravila rezultirala većom kvalitetom. Ponovno, zbog toga je o ovakvim temama poželjno raspravljati izvan natjecanja, a u slučaju sumnje mišljenje žirija ili redakcije dobiti unaprijed: u suprotnom, ugrožavamo vlastiti trud i uloženo vrijeme.

Razmotrimo konkretan primjer: Stanislav Železnik je vrhunski autor. Njegova demonstrirana vještina i iskustvo mu daju kredibilitet da preispita je li pravilo o neponavljanju korijena pravilo ili smjernica. Po konstrukciji rada i konačnom ishodu, vidimo njegov zaključak. Kvaliteta rada je veća jer je ponovio korijen. Usporedba s defektnim proizvodom npr. Adidasa je smiješna i kontraproduktivna za enigmatiku. Kvaliteta enigmatike je nesumnjivo na 40-5% većoj razini nego prije 50 godina. Nemati hrabrosti da se preispitaju vlastiti kriteriji rezultira smrću djelatnosti. New York Times je samo ove godine u svojoj dnevnoj križaljci imao 20 autora mlađih od 25 godina. Što je s balkanskom enigmatikom? Zapela je na formi umjesto na sadržaju.

Da se odmaknem od križaljki i uzmem drugu nedavno revitaliziranu zagonetku: Pasijans. Radovi koje je Milan Sečujski sastavio prošle godine vizualno, sadržajno i tehnički spadaju u najveća dostignuća ove zagonetke u njenoj povijesti. U nekoliko navrata uočio sam da se na njegovim izuzetno kompleksnim radovima komentira kako su dva uzastopna retka u npr. sedmoslovnom pasijansu s konačnim rješenjem logogrifi. Kao i kod gornje rasprave o ponovljenom korijenu, ovakva je kritika za podsmijeh: Milan Sečujski je jedan od najtalentiranijih žonglera riječima na ovim prostorima: zar stvarno mislimo da on sam nije primijetio da su mu dva pojma logogrifi? Naravno da logogrif umanjuje zanimljivost pasijansa (i on, kao i križaljka, ima svoje principe!). Međutim, Milan je već odvagnuo i zaključio da je ostatak uratka vrijedan žrtve u jednom njenom retku: nakon toga je svoj uradak prezentirao publici. Naravno da smo sada svi slobodni odvagnuti na temelju našeg vlastitog znanja i razumijevanja, ali proglasiti zagonetku neispravnom bi bilo jasan pokazatelj da onaj tko MIlana ocjenjuje jednostavno nije svjestan što ne zna. Drugim riječima, potrebno je biti otvorenog uma ako želim izbjeći Dunning-Krugerov efekt kad komentiramo nečiji rad.

Za kraj ovog tijeka misli, pogled na širu sliku: svaka ljudska aktivnost evoluira i preispitivanje pravila ono je što joj omogućuje da ostane relevantna: ponekad će odluka biti da pravilo treba zadržati, i to je sasvim u redu. No ponekad će odluka biti da "olabavljeno pravilo" može čitavu aktivnost pogurati naprijed. U početku su sve križaljke bile simetrične: ovo je posljedica princiipa da je vizualna ljepota mreže faktor u njezinoj kvaliteti. Međutim, pravila da križaljka mora biti simetrična više nije tu: jer je razmatranje alternative otključalo more novih mogućnosti u kojima možemo istraživati ovu vrstu igre riječima. 

Da bi bili u stanju promijeniti paradigmu, moramo smjeti preispitivati pravila: i neka su već davno otišla u ropotarnicu povijesti, ili jednostavno rezultirala širenjem polja na kojem se možemo igrati: u neku ruku, rušimo zidove koje smo si sami zazidali, ali zidovi koji su nekoć štitili kvalitetu mogu postati zatvor kreativnosti ako se netko ne usudi baciti pogled preko njih na drugu stranu i zapitati se "što ako?".

Mislite li npr. da crno polje u križaljci mora označavati kraj riječi? Da se netko nije krenuo igrati s ovom idejom, ne bismo imali kameleonku.

Određuju li okviri mreže kraj riječi u križaljci? Da se držimo tog pravila, ne bismo imali prstenastu križaljku.

Mora li polje u križaljci biti jednoznačno popunjeno? Da se netko nije poigrao s time, ne bismo imali pitijske križaljke.

Mora li u svakom polju križaljke biti točno jedno slovo? Uz slogovne i 2+1 križaljke, ovo bi pravilo eliminiralo i skandi-čahuru.

 

Mora li križaljka biti bez ponovljenih korijena i dvoslova? Zapitajte se: je li ovo pravilo ili princip? Ako je pravilo, je li došlo vrijeme da postane tek smjernica, jer postoje faktori koji mogu prevagnuti u odnosu na suhoparno slijeđenje slova zakona? Ja sam svoje mišljenje otvoreno podijelio s vama, podijelite i vi svoje sa mnom. Ali, učinite to argumentirano, otvoreno i konstruktivno. I kao zadnji komentar: samo ove godine, korijene su u svojim radovima ponovili Pero, Nebojša, Marko...redom najbolji autori koje imamo. Svaki od tih radova sam pogledao, razmotrio alternativu i uvjerio se da im radovi bez problema drže razinu kvalitete koju su si sami zadali. Otpisati rad koji krši neko (stvarno ili zamišljeno) pravilo je lako: staviti se u kožu autora i procijeniti valjanost ovakvog otklona od norme je teško. Međutim, ako želimo da naše mišljenje ima težinu, onda prečaca nema: jer, enigmatika je previše odmakla naprijed da bi nam tek pogled bio dovoljan da ocijenimo nečiju kvalitetu. I to je, na kraju priče, dobra stvar, čak i ako se tako ne čini na prvi pogled!

16 коментара:

  1. Ja mislim da treba jer na raspolaganju imamo na tisuće riječi. To pravilo važi više od 60 godina. Kad god sastavi križaljku, ja ju pročitam naglas jer tako mogu osjetiti jesam li uvrstio istu riječ dva puta i ima li istokorijenskih riječi. Dakako, da urednici mogu to zamijetiti.
    Posve je drugačije kod natječajnih križaljaka kod kojih se ta dva pravila trebaju poštivati. I ponavljam: nisam ih ja smislio, nego drugi od kojih sam učio.

    ОдговориИзбриши
  2. Svaka čast Tonči, izvrsno napisano.

    Slažem se i nadam se da će biti još diskutanata, argumenata, primjera...

    ОдговориИзбриши
  3. Značajno se razilazimo u mišljenjima, fakat, mada još ne mogu da uhvatim taj momenat, tu tačku od koje krećemo svaki na svoju stranu.

    Reklo bi se da naš Tonček, dijalektičar enigmatike, zastupa liberalan i progresivan stav, a ja sam tu nekakav konzervativac, tradicionalista i nazadnjak.

    Zapravo, ništa progresivno ne vidim u njegovom traktatu. Ako je hteo da kaže da onima koji su se dokazali kao autori treba dozvoliti da upotrebljavaju dvoslove i iste korene, ja se, evo, slažem. Ali, pitam se, zašto tu stati? Dozvolite ljudima da koriste i imenice u padežima, i glagole u raznim vremenima i licima, i prideve u svim mogućim kombinacijama rodova i padeža, pa onda može okrnjene reči (recimo budal umesto budala, pa medalj umesto medalja, elabor umesto elaborat... sve to lepo i atraktivno može da se opiše, baš bi bilo kul); neka preskaču slova, šzto da ne, i to što više, to bolje (recimo, trakat - ne traktat, kreteizam a ne kretenizam, tu čak dobijamo jednu samoglasničku grupu, pa može zadtost, ne zadrtost, eto jedne nove retke dt grupe), a kad preskaču, mogu i da dodaju (recimo, strano slovo usred domaće reči, kao telextina, žvrljoqtina, čeyšalj) itd. Eto ideja za razvoj enigmatike u pravcu moderne umetnosti.

    Kako tačno naš filozof definiše pojam "kvalitet križaljke", teško je utvrditi jer se gubi u idolatriji i logičkim besmislicama. Slobodno prepričano, za njega je određeni stepen nakaradnosti križaljke čak poželjan kod idola - ako to povećava kvalitet. To bi, dalje, značilo da on kvalitet izjednačava sa sadržajem, a dozvoljava da u sadržaju tj. kvalitetu ima najtrivijalnijih i najdiletantskijih momenata. Samo sam čekao da naletim na stanovište da idol u neograničenim količinama može da koristi te tradicijom ustanovljene fušerske i amaterske elemente - ukoliko je sadržaj križaljke dobar. A sadržaj nije dobar ako se tri puta ponavlja "staro", iako u istoj mreži 20 super reči.
    Forma i sadržaj su neraskidivi, to pokušavam da nacrtam, ali možemo i to da relativizujemo do besmisla.

    I ne mogu više.

    Žestina križaljka koja je inspirisala ovu masturbaciju je jedan običan, tezgaroški sastav bez ikakvih ambicija. Za to što je objavljen takav kakav jeste, odgovoran je urednik, to više i nema veze sa autorom. Niti je ponavljanje korena podiglo kvalitet, niti je on razmišljao o tome. Da jeste, ne bi imao dve imenice koje se završavaju na -nost gotovo jednu pored druge, ne bi imao ikako i dakako, i ne ni imao dobrodošlicu i dobroćudnost. Mnogo je to.

    I usput, to što u Kviskoteci (jbt, u Kviskoteci!) na konkursima pobeđuju metodološki neispravne križljke, ništa ni o čemu ne govori. Tamo jedna osoba po ključu nagrađuje svoje saradnike za vernost, da ne kažem: poniznost, a konkretni radovi služe samo da se ispoštuje forma.

    ОдговориИзбриши
  4. U knjizi koja bi trebalo da se pojavi (i silno me obraduje) za koji dan, a koja će nositi poetičan naslov "Eroteka" nalazi se i ova pričica:

    DVOSLOVI (19.07.2011.)
    Povremeno napišem i pokoji, što bi teoretičari enigmatike kazali, teoretski tekst o enigmatskim problemima i problemčićima. Svojevremeno je u Biltenu ED "Dr Đorđe Natošević" broj 23-25 (1994. godine) objavljen tekstić pod naslovom "Da li su dvoslovi riječi?". U uvodnom dijelu teksta pominjem da moj uvaženi kolega Jovan Nedić i ja imamo potpuno različit odnos prema takozvanim dvoslovima. Napomenuh da je Nedić (podržan od Dimovića) u razgovoru povodom neke moje ukrštenice u kojoj su se dva puta pojavila slova ET (jednom opisano kao "Egipat" a drugi put kao inicijali glumice Tejlor) smatrao da se u jednoj ukrštenici ne smiju ponoviti iste riječi. Kako su dvoslovi, kako je tvrdio Jovan, takođe riječi, to moje ET ponovljeno i da je to propust koji se mogao izbjeći.
    Branio sam se time što sam tvrdio da dvoslovi nisu riječi, već su isto što i jednoslovi, odnosno da su "ništa".
    Iako smo obojica ostali kod svojih stavova, diskusija me navela na razmišljanje, pa sam i napisao taj tekst.
    Danas, kada ga čitam, ostajem na istom stanovištu.
    Zašto tvrdim da su dvoslovi "ništa"?
    1. Mali broj dvoslova su baš riječi (as, Po, ar, ...). Obično je to kombinacija dva slova.
    2. Prilikom sastavljanja ukrštenice niko ne polazi od dvoslova.
    3. Ako se dvoslov ponovi u ukrštenici ona ne gubi na kvalitetu. Danas dodajem da prilikom opisivanja nekih (tuđih) ukrštenica nailazim da ima i pretjerivanja, pa sam nailazio na pet puta AR u jednoj, doduše velikoj (30x21) ukrštenici. Kako sam uvijek protiv pretjerivanja u svakom pogledu, protiv sam i 5xAR, ali na "dva puta dvoslov" obratim pažnju taman toliko da pazim da ne bude opisan na isti način.
    4. Običan rješavač neće ni zapaziti ponavljanje dvoslova u ukrštenici.
    Ovo moje mišljenje potkrijepio sam i obradom uzorka od više ukrštenica, od više autora i kod SVIH sam naišao na ponavljanje dvoslova. (U tekstu sam naveo 12 imena uglednih sastavljača).
    U drugom dijelu teksta rekao sam (između ostalog):
    "Od ove priče o istim dvoslovima u ukrštenici mnogo bi, smatram, bila interesantnija priča o odnosu enigmata prema dvoslovima uopšte".
    Sjećam se da je Hajro glavni zagovarač teorije da dvoslovi u dobroj ukrštenici mogu biti samo uz rub, a NIKAKO ili izuzetno "u sredini". Veoma sam blizak "hajrizmu", odnosno i ja mislim da dvoslov u centralnom dijelu ukrštenice valja pokušati izbjeći, ako je ikako moguće.

    ОдговориИзбриши
  5. Mladene, nevezano za temu, postoje kulturniji načini da prezentiraš svoje mišljenje. Način na koji se izražavaš umanjuje snagu tvojih argumenata, čak i kad su dobro promišljeni.
    A natrag na temu, ako ćemo o logičkim besmislicama, previše si obrazovan da ne bi znao da ti je cijeli drugi paragraf primjer iste. Em mi stavljaš riječi u usta, em je sve što si napisao "slippery slope". Nema nikakvu težinu.
    Vrlo sam jasno povukao crtu do koje smo točke (po mom mišljenju) došli kad je riječ o enigmatskim pravilima, čak sam i eksplicitno rekao koja od njih trenutno smatram "neprekršivima". Ja sam htio pričati o pravilima koja su s vremenom izgubila na snazi, i koja skreću pažnju sa stvarne kvalitete radova ako se previše koncentriramo na njih: pravilima koja vrijedi odvagnuti. Ti raspravu vodiš u apsurd, pri čemu ti je već i izbor riječi takav da se iz njega vidi frustracija koja s temom očito nema veze.
    Mislim, možda bi ja i ti mogli negdje na kavi ozbiljno pretresti ovakvu temu i imati konstruktivan razgovor u kojem bi obojica uživali, ali ovako preko interneta jednostavno se razočaram u tebe.

    ОдговориИзбриши
  6. @Slavko: s dvoslovima je za mene jednostavno: izbjeći ću ga ako mogu, a neću se živcirati ako ga ne mogu izbjeći, a zadovoljan sam urađenim.
    A ako sam gore za primjer uzeo Kviskoteku, to je ato što mi je prva pala na pamet: ali korijenje jednako često nalazim u Feniksu i Kvizorami, i ni za jedan od tih časopisa ne bih rekao da uredništvo ne radi svoj posao: redom je selekcija radova odlična (trenutno mi je na stolu Nebojšina talijanka iz Feniksa sa VELIKI TETRIJEB i ISO VELIKANOVIĆ u bjelini 7x7: vjerojatno najbolji uradak u cijelom časopisu!). A maloprije sam dovršio rješavanje zimskog Superfeniksa od korica do korica (kako je lijepo uhvatiti napokon slobodan vikend: obitelj, hobiji i mediteransko sunce: gdje ćeš bolje!), i 100% sam siguran da sam u Perinoj skandinavci popunio TRI i TROPOTEZ (ali ne da mi se sad kopati natrag po hrpi rješenih Feniksa, tako da ako sam krivo upamtio isprika), i niti mi je smetalo niti me bilo briga. Tako da je rasprava koju vodimo zapravo bespredmetna: očito će dbor uredništvo i na korijen i na dvoslov zažmiriti ao to ostatak rada opravdava, što je i bila srž argumenta. Vrijeme za Netflix sa boljom polovicom, veselim se ujutro pročitati konstruktivnije odgovore!

    ОдговориИзбриши
  7. Oduševljen sam Tončijevim pristupom jer razmišlja i piše o našoj enigmatici, njenoj sadašnjosti i budućnosti, vidi i tretira veliku sliku, i to radi vrlo kvalitetno. Dakle, nije tema nedodirljivost Železnika ili drugih veličina, nekakav konkretni rad, propust ili samohvala urednika, upitnost inovativnosti nečijeg rada i pristupa, ništa pojedinačno, pojedinačne priče mogu biti povod, ilustracija... suština i tema je velika slika.

    Uvažavam Mladenov konzervativniji pristup, njegov stil pisanja je njegov izbor, i to prihvatam, nije mi problem vidjeti argumente i s nekima se slažem. Trebamo se podsjetiti da je bilo protivljenja mnogo čemu što je danas prihvaćeno i poželjno... Tu smo, kao akteri koji imaju nešto znanja, puno dobre volje i strpljenja, da radom i komentarima stvar usmjeravamo. Mnoge inovacije su srećom odbačene, mnoge prošle nepravedno nezapaženo... sve je bilo do urednika, ponešto se pričalo na susretima. Danas imamo internet, priliku da napišemo, vidimo i pokažemo, organiziramo podatke, primjere, argumente... Urednici ne gube ništa od svog statusa i uloge, nadam se da im nije nezanimljivo pročitati šta drugi misle. Nemam dilema da svi imamo isti cilj, dobro enigmatike i da ovakve diskusije, a pogotovo organiziraniji teoretski rad, mogu bitno doprinijeti. Nije riječ ni o kakvom idealiziranju, misijama i sl, tek o promišljanju naše velike istinske teme.

    Izostanak više komentara, argumenata ... ne shvatam kao damnatio memoriae (prokletstvo zaborava ili ignoriranja), vjerujem da je objašnjenje vezano za nedostatak vremena i energije, a i problem sa vjerom da ima smisla. Jedno je sigurno, o enigmatici neće brinuti i pisati neenigmati. Treba li pominjati onu "Dixi and ...".

    ОдговориИзбриши
  8. "Dixi et ...", miješanje latinskog i engleskog je malko too much, odoh u baštu.

    ОдговориИзбриши
  9. Nedjeljko
    Hajro
    Mandrak
    Slavko
    Tonči
    Ova petorica se ne slažu (međusobno u raznim kombinacijama).
    Ostali se slažu (S nečim se slažu).

    ОдговориИзбриши
  10. Nedavno sam pravio skandinavke za "Feniks" i u jednom sam radu imao pod okomito Francis ford Coppola a križano sa "F" Francuska. U fazi sastavljanja nisam uočio ovo "korijenovanje" već tek pri prekucavanju rada. Naravno, kad sam već uočio grešku, prionuo sam na prepravljanje. Na kraju sam se setio staroga Sigmunda i upisao pojam FROJDISTI.
    Prikazana križaljka nije reprezentativan primjer opusa velikog Železnika, uzmimo to kao njegov propust koji je urednik trebao prepraviti, a to u ovom sastavu nije bilo nimalo teško.

    ОдговориИзбриши
  11. Javio bih se i ja ali imam fobiju od Slavkovih spiskova, ko da je pedeset osma. Kao što je Rešad napisao da je primijetio "neenigmatizam" u prekucavanju svog rada tako sam i ja opisujući vlastite križaljke znao naići na raznorazne greške. Opisivanje križaljki je također autorski rad, a danas od suradnika opisuju samo rijetki (Tumpić, Majetić). Naježim se kad kod nekih starijih listova naiđem na opise: vrsta biljke, englesko žensko ime,... Danas u Feniksu križaljka s istim korijenom ne prolazi, naravno ako to urednici primijete. Čak nastojimo da susjedne skandinavske, a najčešće su od istog autora, nemaju isti korijen. Iste dvoslove također izbjegavamo, ali jebiga, greške se događaju. Svima pozdrav uz ispriku zbog nabacanih misli... Pero

    ОдговориИзбриши
  12. Администратор блога је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
  13. Администратор блога је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
  14. Obrisan komentar potpisan za "Bez veze". Zaista je bez veze pisati po tarabi.

    ОдговориИзбриши