BORISOVA KNJIGA

Juče mi je na kućnu adresu stigla nova Borisova knjiga. Uz čestitku autoru, zatražio sam da malo predstavi knjigu koja je čak i onome kome haiku nije na vrhu liste prioriteta (kao što sam ja) vrlo, vrlo interesantna. (Čitajući stihove, baš sam uživao).

Evo Borisovog odgovora:

Naslov "Blijesci i slijeganja" izgleda na prvi pogled pomalo tajnovit, ali nije. Blijesci su svi moji haikui koji imaju nagrade i priznanja (do trenutka zaključivanja rukopisa). Ima ih (nešto) više nego samih nagrada jer su na pojedinim natječajima nagrađivani ciklusi. Slijeganja su izbor haikua koji su objavljivani ne samo kod nas nego i u inozemnim časopisima, knjigama, zbornicima i antologijama. Dakle, blijesci su - svaki na svoj način - bljesnuli i bi(va)li nagrađeni, a slijeganja su radovi koji su se slegli, koji su prošli i međunarodnu potvrdu. Broj nagrada i priznanja u trenutku zaključivanja rukopisa bio je 61, a danas ih imam 64.

Moj prvi susret s haikuom je varaždinski časopis "Haiku". Redovito sam ga pratio, od prvoga broja (imam izvorni komplet) i s njim sa počeo pisati haiku. To je bilo 1977-78. kada sam počeo raditi na Institutu "Ruđer Bošković" gdje sam ostao tri godine, a to je otprilike i razdoblje kad je časopis izlazio. Nisam nikad imao nekoga tko bi mi bio izraziti uzor (u bilo čemu, pa tako ni u haikuu), a prvih petnaestak godina pisao sam onako "za sebe". Tek 1993. na nagovor Duška Matasa objavio sam prve haikue u "Vrapcu" i to baš one prve, koje sam napisao petnaestak godina ranije. Tako sam ujedno provjerio da sam od samog početka "radio pravu stvar". Elem, haiku pišem 35 godina, a objavljujem posljednjih dvadesetak.

Načelnu misao o pisanju haikua teško mi je izdvojiti. Na simboličnoj razini volim svoju misao da je haiku literarni bonsai. Siguran sam i u ono, što je i pokojni Vlado znao opisivati, da koliko pjesnik piše haiku toliko i haiku sam piše sebe. Haiku jest i događa se (ne nužno i samo sada i ovdje jer haiku zna izvirati i iz sjećanja, pa i onih zapretanih), a pjesnik haikua je onaj koji ga vidi, razumije, osjeti i pretače u zapisani trostih. Umijeće ili dar jest u  tome: vidjeti (i) ono pokraj čega većina ljudi prođe i ne zamijeti ga. Haiku trenutak (uvijek) jest tu, ali vidjeti ga kao da nije svakome dano. Zato su valjda haiđini tu da ga zabilježe za svakoga (tko voli čitati, dakako).

Knjigu ću rado poslati svima koje zanima, posebno ako i oni imaju kakav svoj uradak za razmjenu!

Srdačno,

Boris