1000 PUTA BRAVO!

Evo dokaza da smo bili u Zagrebu i nagovještaja da će Dejanu da šušne 1000 kuna

Eroteka (131)

Iz prethonih nastavaka, ako ih je uopšte iko čitao, dalo se zaključiti da smo nestrpljivo čekali početak glavnog događaja proslave povodom 1000. brojeva „Kviskoteke“ koji je počinjao u podne u ekskluzivnom restoranu „Lido“ na Jarunu. Gosti su se počeli okupljati sat-dva ranije, a kako se „masa“ povećavala postajalo je sve veselije. Sreo sam neke kolege koje nisam vidio 25-26 godine (Stanko Šarac, Davor Perkov, Marko Smolčić...), a upoznao sam neka nova lica (Ivica Šako, Dean Benčić, Igor Jelovčić,...). Kada završim ovo pisanje (još dva nastavka) objaviću jedan post sa fotografijama „DRAGE KOLEGE I JA“. Moji kompanjoni iz TIO me nekoliko puta upitaše, kako to da me svi znaju, a i ja njih. Rekoh: „Tiha voda brijeg roni“. Na vrijeme sam počeo sa stvaranjem prijateljstava i poznanstava i onda sam to njegovao. To i njima preporučih, a vidim da slušaju dobre savjete, te su se upoznali sa podosta kolega. Pomenuh i onu priču o Englezu koga su pitali kako to da oko kuće ima tako dobru travu, a on odgovori: „Ništa lakše...treba samo posijati, redovno kositi i zalijevati...i tako jedno 600 godina“. Dakle, redovno njegujte svoja poznanstva, i „trava će biti bujna“. Jedan od primjera – Budimir Ćosović donese za nas trojicu koverte (a na njima naša imena) sa najnovijim brojem „Kviza“. U tom broju nekoliko zagonetaka sa ovog bloga, a uz njih i uredno naveden izvor. Dva postupka za svaku pohvalu i zahvalnost kolegi Ćosoviću.

Kraljica Nina i vitezovi okruglog astala

Smješteni smo za sto broj 16. Dobro društvo. S nama su Osječani: Alan „Akvarel“ Marinić, Nikolina Pandur-Nina Kraus, Josip Kohortaš Dubrović i Željko Mlada Nada Hrvatske Enigmatike Jozić, zatim braća Čedomir i Tihomir Jelić iz Vareša i Dean Benčić (Buje u Istri). Jak i veseo sastav. Dejan pita Ninu da li policajka u civilu ili uniformi, a ona odgovara da zabranjuje da se pominju unutrašnji organi na ovakvom skupu. Nismo pominjali unutrašnje organe, a pošto smo fino vaspitani nismo pominjali ni neke druge vitalne organe ni u kom kontekstu. (Doduše, jednom od pristutih za astalom omakao se uzvik: „Evoooooooo!“. Pogledam i vidim da je sve pod kontrom. Dotični se nije uhvatio ni za šta nedolično, već je preko stola dodavao salatu.). Uokolo vesela atmosfera. Naše prve komšije, Dalmatinci, imaju najjači sto, što po fizičkoj snazi, što po "baždarenosti na pivo", što po enigmatskom kapacitetu. U skladu sa reputacijom, za taj sto stiže dosta priznanja. Dalmatinci, čestitam! (Sada kao da čujem Marinovića kako govori: „Lako vam je kada su Hercegovci tendenciozno razbacani za više stolova. Organizator se nije usudio da rizikuje i sve Hercegovce smjesti za isti astal! Toliku količinu erizma niko ne bi mogao pratiti“).

Šampion sa peharom (ne ispušta ga iz ruku) i njegov kolega

Jozića sam jedva nahvatao da se slikam (da se hvalim unucima, kada za to dođe vrijeme). Zovem ga: Željko, Željko...Joziću, Joziću...a tek kada sam ga pozvao „Šampione!“ on se okrenu. Jozić je više vremena provodio napolju nego za astalom. Mora da je u bašti točeno hladnije pivo!

Robert je kao dobar domaćin izdvojio po nekoliko minuta da pojedinačno pozdravi svakoga i popriča sa svakim. Čestitah mu na odlično organizovanom takmičenju i odličnoj proslavi, zahvalih na pozivu, a „pokudih“ ga jer je odlučio da sledeće takmičenje bude tek 2018. godine. (To je ono moje iz prvog nastavka ovog serijala: Saznaćete da li sam diplomatskim ubijeđivanjem uticao na Roberta da promijeni svoju odluku da sledeće Prvenstvu bude TEK 2018. godine.).

Dakle, odgovor je: NE!

Niti sam ubijeđivao Roberta da promijeni odluku, niti je bilo ozbiljnijeg razgovora na tu temu, a ovo crveno je navedeno samo kao dodatno uveseljavanje čitalaca. Vjerujem da je tako i shvatio svako ko je htio da shvati!

Robert ponovo pohvali rebus sa izbornikom, koji mu se očigledno baš dopada jer je bio i „na tarabi“ odnosno na video-bimu kojim je „šoferirao“ Siniša Brgles. U razgovoru sa Dejanom, Ilijom i sa mnom, Pauletić se, kao dobar domaćin, zahvali na našem učešću i dolasku, a mi uzvratismo istom mjerom.

Ipak -SLAVLJE!

Oficijelni program odlično vode velemajstori Oliver Mlakar i Tarik Filipović. Na početku su posebno pozdravljeni „gosti iz daleka“. Pomenuti su i osvajači bodova iz Srbije koji nisu mogli da dođu (Andonov i Besničanin), a mi prisutni  dobismo dobar aplauz, ali ni blizu ovacijama koje je dobio jedini predstavnik Crne Gore – Ilija Đurković. (Moraćemo da pišemo vladi u Podgoricu da svom ambasadoru dodijele neko  priznanje. Zaslužio je). Naravno, pozdravljeni su i gosti iz BiH, ali i čovek koji je prevalio najduži put – Ivica Šako koji je stigao iz Amerike.

Tog dana trojka iz TIO je, na smjenu, više puta između sebe razmijenila rečenicu: „Uuuuu, jesmo pametni što smo došliiiiii!“ i „Što je dobro što smo ovdje!“. Stvarno  bi bilo šteta da smo ovo propustili.

Scenario je vrlo-vrlo-vrlo duhovit, retrospektiva događaja koja se vrti na ekranu dobro osmišljena, sa odlično odabranim fotografijama. Izuzetno se zabavljamo.

Dijele se priznanja. Tonči Milat (Korčula) imao je najbolju križaljku, Zdenko Capan  (Karlovac) rebus, Igor Jelovčić (Jezera na Murteru) filmogram,  Željko Jozić (Osijeka) i Božidar Šimundža (Dicmo kod Sinja) tandem-skandinavke, Tonči Milat  najbolju priču od 1000 slova s deset čahura, Zoran Radisavljević (Novi  Sad) italijanku sa anagramima, a Zdenko Ćavar (Široki Brijeg) kameleonku. Ukupni pobjednik, je, kao što znate mladi (zamalo ne rekoh- mladoženja) Tonči Milat. Svi su dobili zasluženi aplauz.

Dodijeljeni su i kristalni "kviskići", specijalne nagrade za svih 20 godina "Kviskoteke". Za najbolje križaljkaše proglašeni su Mato Glibo, Mate Medvidović, Marko Mihaljević  i Željko Jozić; za najbolje sastavljače rebusa Čedomir Jelić i Antun Košir, a za najbolje anagramiste dr. Vladimir Kuterovac i Rudolf Reić. “Kviska” su dobili i Nedjeljko Nedić za najbolju križaljkašku inovaciju, te Boris Nazansky kao najsvestraniji enigmata. Najvećeg kristalnog "Kviska" Pauletić uručio je Lazi Goluži bez čije “Kviskoteke” ne bi bilo ni ove “papirne imenjakinje”.

Naredni nastavak:TRANSAKCIJA KADA JOJ SE NAJMANJE NADAŠ