HERCEGOVINO, ETO ME!

Hotel ERO

Eroteka (139)

Svi koji me poznaju (a i mnogi neznanci) upoznati su sa činjenicom da mi je jedan od „omiljenih sportova“ učešće na okupljanjima enigmata (okupljanjima svake vrste). Koristim svaku priliku da se susretnem sa dragim kolegama, a svaki put se trudim da malo pridonesem da ti susreti proteknu u vedroj i opuštenoj atmosferi. U velikom broju slučajeva to budu prijatna i lijepa druženja. (Zbog toga sam povremeno izložen ismijavanju dežurnih mrguda pa se to „prijatno i lijepo druženje“ pokušava devalvirati. Njihov problem ako ne znaju da uživaju u radostima života!)

Neka od tih susretanja su, naravno, važnija od drugih, te ih planiram (ponekad) i godinu unaprijed. Sjećate se one moje najave da sam u kalendar za ovu godinu upisao ŠEST važnih događaja na koja imam namjeru da idem. Prilično sam bio neveseo kada sam preskočio Kraljevicu, ali...

Još prije tri mjeseca isplanirao sam detalje dolaska u Hercegovinu. Valjalo je uklopiti odmor sa obilježavanjem 30 godina od osnivanja EK „Ero“ (09.08.), a organizatorima Nevesinjske olimpijade (koja se ove godine održava 139. put) obećao sam da ću učestvovati u Olimpijskom kvizu (11.08. i 14.08.). Sve je bilo isplanirano, ali onda nastupaju vrlo ozbljni tehnički problemi. Na deset dana do polaska uhvatila me panika. Postojala je  vrlo-vrlo-vrlo velika mogućnost da ne krenem put Hercegovine. (Da se to dogodilo, ne znam kako bih preživio taj šok). Tih dana sam bio više nego nervozan, a za dodatnu nervozu se uvijek poneko pobrine.

Nisam uspio krenuti u srijedu, a ni u četvrtak, u petak ujutro (u 6.50) sam  malo povećao šanse, u 11.00 sam zatvorio finansijsku konstrukciju, a u 16.00 sam bio u busu. Reklo bi se „knap!“. To jeste bilo vrlo stresno, ali i veoma naporno jer u prethodnu noć nisam spavao od brige, tokom putovanja (cijele noći nisam spavao jer nikada ne mogu da spavam u autobusu). Ipak, idem!!! Jupiiiiiii!

U Nevesinje sam stigao u cik zore, a za Mostar sam imao prevoz u 12.30. Dovoljna pauza da sa tazbinom popije kafu, spavam dva sata, i put pod noge...

U međuvremenu, snagu da istrajem davale su mi poruke kolega koji su upoznati sa mojom "borbom". Nevenko je bio glavni organizator okupljanja u Širokom Brijegu i stalno je bio na vezi, Luka je javio da dolazi obavezno (na radu je u Bileći), Marinović javlja da će uteći iz svatova, ...stizale su poruke sa svih strana.

Veliko olakšanje je nastalo kada je krenuo bus iz Beograda. Telefon je stalno „zvrčao“. Vrlo sam radostan jer su mnogi dobronamjerni prijatelji dijelili moju radost što idem na još jedan susret sa dragim kolegama. Svima i ovom prilikom zahvaljuje.

Negdje oko Čačka, ponovo zvoni telefon i javlja se Sofija Necin da mi poželi srećan put i da najavi dolazak u Bor. Još jedan razlog za radost!

Ne mogu da drijemam u autobusu, što od moje „boljke“ da mi smeta drmusanje busa, što od veselja što idem u zavičaj, što od planiranja puta iz Mostara u Široki Brijeg, pa u Mostar, pa u Nevesinje, pa u Mostar, pa u Trebinje, pa u Nevesinje...

(U narednom postu slijedi ono šta vas najviše interesuje – Susret u Širokom Brijegu)