REČ PO RIJEČ (1440)

Piše: Radoja Racanović

AVATO

Avato (grč. „ne kročiti“) je termin koji se uglavnom vezuje za Svetu Goru i kojim se označava zabrana osobama ženskog pola da kroče na njeno tlo. U stvari, avato je drevno manastirsko pravilo kojim se zabranjuje pristup ženama u muške i muškarcima u ženske manastire, a od monaha zahtijeva predanost molitvi u tišini i spokoju, daleko od vreve i iskušenja. Osim ženske noge, na Svetu Goru ne može stupiti niko nenajavljen, a onima koji nisu pravoslavne vjere potrebna je posebna dozvola za posjetu. Po istom zakonu ne smije se iznijeti sa Svete Gore nijedan predmet stariji od 30 godina.

 

Obično se navodi da je avato nepisani zakon što nije tačno. On se nalazi u svim svetogorskim tipicima (ukupno 5), a posljednji od njih – Ustavna povelja iz 1924. g. u cijelosti je unesena u Ustav Republike Grčke, a potvrdile su ga i članice EEZ, kasnije EU, nakon pristupanja Grčke toj asocijaciji. To znači da država Grčka svojim zakonodavstvom štiti Avato i druge svetogorske zakone.

Avato je triplet i ta se riječ pojavljuje u još 2 oblika: AVATON i ABATON. Za razliku od prva dva, nama enigmatama dobro poznati oblik abaton je zabilježen u mnogim rječnicima, enciklopedijama i drugim izvorima. Međutim, ni u jednom se ne opisuje kao avato. Na ovaj ili onaj način opis te riječi svodi se na tvrdnju da je to „dio pravoslavnog hrama u koji ne smiju ući obični vjernici, inovjerci i svjetovnjaci“, što nije tačno jer u pravoslavnim crkvama jednostavno ne postoji dio koji se tako zove. Međutim, postoji nešto drugo, postoji Avato(n) ili Abaton – zakon koji propisuje ko smije, a ko ne smije kročiti u oltar.

U srpskoj javnosti riječ avato je postala šire poznata i na neki način preuzela primat u odnosu na oblike avaton i abaton zahvaljujući romanu Isidore Bjelica „Avato ili Žena poslednjeg despota“,  koji je objavljen 2012. i koga se ona javno odrekla dvije godine kasnije.

Avatu slična pravila u katoličkoj crkvi nazivaju se klauzura.