четвртак, 21. децембар 2017.

ENIGMATIKA JE OKO NAS (99)



REŠITE ANAGRAM SA SLIKE
Sanjao sam samoga sebe. Hodao sam danima bez prestanka, nepreglednim prostranstvima mirnog susjedstva. Uživao sam u našim tajnim susretima, mističnim obredima, u igri oštrih rubova na goloj koži u hladnim jutrima. Sjaj u travi. Sunce s istoka. Vlažni tragovi kretanja i klasje života što ostaje za nama. Ritam gibanja. Ne postoji ništa poput trave, zeleno ovdje i miljama daleko. Nemir je odjednom izronio na površinu. Počeo sam odbacivati zelene alge koje su me htjele zadržati na dnu. Došla je odjednom, nenajavljena, čini se iz samog središta zemlje i osvojila sve. Obzor je progutala prvi, u jednom trenu. Bila je to strašna vatrena stihija nošena jakim vjetrom sa sjevera. Povukla je zrak u sebe i prekrila me poput ognjene magle. Mogao sam osjetiti dah crvenog monstruma na svojim grudima. Krv mi je proključala. Gorio sam u groznici, nemoćan da se oduprem, kao da je lava tekla u meni. Svaka se travka na livadi užarila. Na kraju okna ugledao sam vrata. Trebalo mi je svega nekoliko koraka do njih, nije bilo nikakvog rukohvata, kvake; ničega što bi mi pomoglo da ih otvorim. Učinilo mi se da sam prošao kroz njih, ne sjećam se točno. Izašao sam iz sna i svaka važnost onoga što je ostalo s one strane prolaza, duboko u tamnom oknu nesvjesnog sažimanja zauvijek je postalo dio moje skrivene prirode. Poput stabla na kraju sanjive doline, čvrstog šupljeg debla i široke krošnje, sjajnih zelenih listova i vatrenih plodova.“
Autori: Sandro Remetin i Damir Mitraković
Preuzeto  iz diplomskog rada Mateje Ljubičić “ANAGRAM ART JEZIK U SUVREMENOM  LIKOVNOM IZRAZU” koji je odbranjen na Sveučilištu u Splitu (Filozofski fakultet, Odsjek za povijest umjetnosti, Kolegij: Suvremena umjetnost), 2016.g.
(Prilog: Dinko Knežević)

4 коментара: