REČ PO RIJEČ (1798)

VAGIR

Piše: Ilija Ozdanovac

Za, što točnije i slikovitije, pa i podrobnije tumačenje ovog pojma, VAGIR,  moram se vratiti u debelu prošlost, meni otprilike 40-50 godina unazad, odnosno, u ono "beztraktorsko" i priprosto seljačko doba i vrijeme kada je domaćinsku kuću bilo teško zamisliti bez konja, seljačkih, drvenih kola i pripadajućih im pomagala! Iz prostog razloga - ja sam ih, obično dva,  tada, držao u ruci i namještao, kačio za kola, i na krajeve nabijao i zatezao štrange, pa tako, otprilike, nešto o tome znam! Svakodnevno s proljeća,  ljeti, u jesen obavezno, a često i zimi, bilo je svakojakih poslova na zemlji i stanu, a pritom je obavezna bila uporaba konja i kola. Moji nisu bili ni  bogati ni siromašni, baš taman, ali u štali su se uvijek kočoperili konji, (eh, kako pamtim jednoga, nije se zvao Sokol, ali me je volio)!  Bilo ih je uvijek dva, a bilo je i godina "ždrijebadi"! Umjetnost je (a i hrabrost!), bila potjerati kola, kad ždrijebe čeka majku kod kuće! E, onda se letjelo...Zvao se ili ne zvao Ilija...

Tada, meni kao dadinom nasljedniku (prije bih rekao, pomoćniku, al' su mi tepali) koji se još mora dokazati da je dostojan te "funkcije", dužnost je bila, pripremiti kola, izvesti konje iz štale, sve do kola, da bi onda, onaj "stručni" dio oko uprezanja konja preuzeo moj dada! Nagrada, meni, za trud, bila je vožnja do našega stana! I to "odnaprijed", u prednjim šaragljama, odmah iza konjskih repova koji su šibali lijevo-desno....

Dakle, na stara, seljačka kola (ona drvena,  sa gvozdenim šinjama), je trebalo postaviti rudo, a na postojeće željezne kuke na kolima, staviti VAGIRE, na koje  se konji  pletenim štrangama, vezanima uz am, spregnu i  povežu s kolima.

Pa kad sjednem, ja kraj svoga dade, na povišeno (meni uzvišeno) mjesto, ma nitko mi nije bio ravan, on malo nakrivi kapu ...i ..'.ajmo!

E, onda krene ...ojs, bista, ot, i ponekad, upozoravajući  fićuk kandžije. Lenijom, kroz prašinu, pa sve do stana...

 Vagiri su obično dolazili u paru,  dva drvena, ručno rađena i potrebama prilagođena , komada, dužine oko metar, sredinom zadebljani, a pri krajevima s napravljenim utorima za koje su se kačile (fiksirale)  štrange.

Riječ VAGIR je zabilježena u HER-u , kao poluga (možda od vaga?, ma jest, zasigurno), o koju se prežu (od glagola upregnuti) konji, a ista je zabilježena i na HJP-u   i u "Rječniku stranih riječi" B.Klaića.

Pored gore navedenog, ovisno o selu ili regiji, poznati su i zabilježeni  nazivi: amište, jarmak, ždrepčanik.

U "Rječniku lokalnih naziva i izričaja"  Ante Kneževića ("Šokački stanovi"), pominje se "amište" u svezi s " amom" ili "hamom"-(dijelom konjske opreme),  kao prečaga kod kola na koji se namiču " štrange".