REČ PO RIJEČ (1808)

LAVOR

Piše: Ilija Ozdanovac

Eh, kad bi se, bar poneki od nas, mogli i htjeli sjetiti onih dana i svojih prvih nauka o osobnoj higijeni ili navika o pranju i umivanju! I mene je, mama, kad nije bilo posebnih prostorija za održavanje higijene -(danas kupatila, kupaona) kao  maloga, često kupala u lavoru! Lijepo ugrije vodu, lavor stavi pored peći, da, ne daj Bože, ozebem, pripremi tople ručnike,  i onda mi priušti zadovoljstvo prvih dodira s većom količinom vode! Iskreno, ni ja se ne sjećam, ali zato postoje slike, a svjedoci  kažu da sam vrištao kad god mi se prala kosa !

Sada, kada imamo silne oblike i veličine  posuda i sve blagodati 21. stoljeća, u kojima se umivamo ili peremo, kupamo i jakuziramo, masažiramo i natapamo,  malo tko zna, jer gotovo nikom više  ne treba, za  - LAVOR!

LAVOR je široka, plitka posuda za pranje, kružnog oblika i uglavnom je bila izražena od "emajliranog" metala (emajliran- presvučen zaštitnim, sjajnim i glatkim, slojem što garantira dugotrajnost). Kuća je bila nezamisliva bez nekoliko primjeraka i svi su imali svoju funkciju.

Sjećam se, dakako, da je lavor, bio obavezan dio (namještaja) interijera kuće, smješten negdje na kraju trijema, na  za to, posebno izrađenom drvenom stalku, na kom su morali stajati safun (sapun) u svojoj posudici  i "otarci" (ručnici), koji su stajali sa strane i mijenjali se svaku večer, kad se već čeljad poopira nakon povratka sa svojih obaveza preko dana…A onog koji ne baci prljavu vodu za sobom, ujutro slijedi jezikova juha!

Mislim da je to bila  preteča lavaboa!

Lavor korijene vuče iz latinskog- lavatorium (posuda za pranje) i francuskog - lavoir, mada mislim da  se može dovoditi i u svezu s talijanskim- lavare u značenju prati, spirati .

Kod B. Klaića, u Rječniku stranih riječi, pored "lavor" zabilježen je i oblik " lavoar" a nalazimo je i mnogim rječnicima, pa tako i  u HER-u, HJP-u...