REČ PO RIJEČ (1853)

ČUVARKUĆA

Piše: Ilija Ozdanovac

Odmah tamo, u našoj avliji, iza " litnje kujne", u ladu starog orasa, od kada pamtim, bila je krušna peć. I služila nas godinama....U jednom ćošku krova, prekrivenim "apatincem" i debelim slojem mahovine (kod nas se govorilo maušine) bila je, priljepljena za crijep, oveća, vazdazelena hrpa, meni nepoznata i čudna oblika, bilja, djelomično viseći niz strehu, a kasnije mi (valjda kad su vidjeli da je postala predmetom mog zanimanja,  da već polako  poimam stvari i da ću zapamtiti), rekoše da je to čuvarkuća. Osim što me je opčinjavala svojim crvenkastozelenim pravilno raspoređenim listovima, ostala mi je u sjećanju i kao čudotvorni lijek. E sad, dali je to bila samo autosugestija (što je manje vjerojatno ) ili je doista imala čudotvorna svojstva...Kada me je boljelo uho, a u dječjem dobu to se često dešava(lo), baka mi je, iz samo jedne ubrane latice, cijedila tekućinu u uho i bol i neugodan osjećaj bi ubrzo minuo....

ČUVARKUĆA  (lat Sempervirum tectorum) - Sempervivum - uvijek živa - je višegodišnja biljka iz porodice Crassulaceae, i danas se uzgaja  kao ukrasna biljka, mada, kao što napisah, ima i ljekovita svojstva. Od davnina se smatra da štiti kuću od vatre i udara groma, vještica, vampira i ostalih zloduha, a sukladno tom vjerovanju ( ili mitu) dobila je svoje latinsko ime tectorum (tectorum lat: na krovu).

Razmnožava se vegetativno putem izdanaka i vrlo je laka za "prenošenje" i zahtjeva malo brige, jer priroda obavi sve. Bogata je antibakterijskim tvarima i polisaharidima koji blagotvorno i ljekovito djeluju na imunosustav, te jabučnom i mravljom kiselinom, raznim solima i još mnogo čime.

Podugačku plejadu bolesti,  tegoba ili rana, za koje je čuvarkuća uvijek dobrodošla lako je pronaći na svemrežju (Internetu).

Čuvarkuću još nazivaju i gromovnom travom, gromovikom, vazdaživom, cmilićem, glavotoćom, žednjakom, možekom, tresetom, ušnom, …

A poslije oho-ho godina, kad je krušna peć oronula i doslovno, dala sve od sebe, a krov se počeo urušavati, morala je biti srušena i uklonjena,  a ja  mijenjao mjesto življenja, ponijeh sobom dva tri busenčića, koji dandanas žive opet na krovu dvorišne zgrade, opet ispod stogodišnjeg oraha,  a njeni potomci , u posudama, krase prozorsku klupicu dnevne sobe, i gotovo svaki put kad ih pogledam, sjetim se onih dana. Gledajući ih, napisah i ovo!

Fotografija koju je 16.05.2018. godine napravio Jovan Nedić u Beogradu. Objavljeno na FB uz pitanje: Zar u Beogradu nema slova Ć?