REČ PO RIJEČ (1890)

RERA

O ganganju i reranju

Piše: Radoja Racanović

Napomena: Ovo je nastavak (završni  dio) teksta o ojkači i ojkanju

Kao posebna vrsta ojkanja izdvajaju se ganganje i reranje. Smatraju se mlađim načinom ojkanja, nastalim relativno skoro - oko 1900. g. „Stara pjesma s novim imenom” ganga (knj. gangalica) je karakteristična za Imotsku Krajinu i Hercegovinu zapadno i djelimično istočno od Neretve, arera(ili sinjska rera) za Cetinsku Krajinu.

Smatra se da je rera nastala u okviru gange, a sama ganga iz starog ojkanja, najprije u imotskom kraju, uvođenjem novih elemenata i pojednostavljivanjem starinskog načina pjevanja. Ono se prije svega ogleda u tome što prateći glasovi ne pjevaju tekst, već prate onoga koji vodi pjesmu neodređenim (polu)glasovima sličnim vokalima slogova koje pjevaglavni pjevač,„imitirajući takvom pratnjom svirku narodnih gusala“.Kod gange se uglavnom ispjevavaju samoglasnici e i o, a kod rere slog re. Rera je i nešto otegnutija, ali je to u suštinipotpuno isto pjevanje, koje obično mogu razlikovati samo ljudi sa tih prostora.Prema dominantnom glasu ganga se dijeli na gangu ekavicu i gangu okavicu.

„Ojkanje je bilo pjevanje ozbiljnijih ljudi. Oni nikad nisu pjevali gangu. Toje bila pjesma mlađarije. Ojkanje je svečana pjesma, skoro ritualna…” Dakle, to staro ojkanje održavalo se dugo (Koncem 1970-ih bilo je „još starijih ljudi koji znadu ojkati“.) i to uporedo sa novim načinom pjevanja, na što je svakako morala uticati i činjenica da je to gangaško-reraško područje, na jugu odijeljeno od mora visokim planinama, sa svih ostalih strana okruženo teritorijom na kojoj se i dalje pjevala ojkača (ojkavica).

U istočnoj Hercegovini ganga se pjeva do Nevesinja i Popova, Kalinovika i Foče. Međutim, tu se u novije vrijeme „sve izvorne pjesme sa područja Hercegovine i šire svrstavaju pod pojam gange, iako se na drugi način pjevaju“, tj. gangom se nazivaju sve hercegovačke izvorne pjesme.

Gangi i reri su srodne riječi: gangati (nar. gangiti), gangaš =gangač, gangašica =gangačica,gangaški =gangački, zagangati, nadgangavanje (gangaško natpjevavanje),nadgangavati se,rere (uzvik) i Rere (podrugljiv naziv za Sinjane), rero (katolički sveštenik glagoljaš), rerati, reraš = rerač,rerašica = reračica,reraški i zarerati. Takođe gagatii gaganje, kako su u početku govorili za ovo pjevanje.

Postoji više načina pjevanja gange, kao i ojkače, koji se opet granaju u različitostima do najmanjih sela, tako da se po načinu pjevanja može tačno odrediti odakle su pjevači (slično ulozi nošnje u raspoznavanju). Sastavljačima mogu biti zanimljivi napjevi gange s nazivima po pripadajućim područjima ili selima: batinska,bekijska(bekinska), belevarska(belevarijska),bosanska,broćanska, brđanska (oko Širokog Brijega),drinovačka, duvanjska,gatačka, goranačka,gorička, gradačka, imotska, katunska, kočerinska, kreševska,krivodolska, kupreška,livanjska,lipovačka,lištička,lovrećka,ljubuška, najinska (nahinska, nahijska), nevesinjska, podveleška,posuška, rakićka, ramska, ričička (: Ričice),roškopoljska, ružićka, rujanska, starootočka (: Otok kod Ljubuškog),ugljanska, hercegovačka, ciska (: Cista Velika)...Naravno, svim ovim nazivima kao drugu riječ treba pridodati ganga. Uz navedne mogu se pribilježiti i kratka ganga, ravna ganga, duga rera...

Uprkos ovim silnim nazivima, mora se konstatovati da ovaj način pjevanja izumire. Isto važi za ojkaču, gangu i reru, mada se čini da se ojkača pokazala žilavijom i više očuvala, zahvaljujući vjerovatno mnogo većem, naseljenijem i pitomijem prostoru na kome se pjeva.

Sve do 70-ih godina prošlog vijeka pjevalo se mnogo, svakodnevno i u svakoj prilici;u gradu i varoši gospodski, u selu seoski. Onda je tradicionalno pjevanje utihnulo, ustuknulo pred novim oblicima muziciranja i zabave i uopšte savremenim načinom života i shvatanja. Pri tome je najgore prošlo starinsko pjevanje u svim svojim oblicima. Istina, bilo je otpora, ponegdje i žestokog, ali pokleknuli su oni koji su bili pozvani da nastave ovu nasljednu pjevaniju. Prihvatili su opšte mišljenje o „nekulturnoj, prostačkoj i divljačkoj“pjesmi, a formiranju koga su velikim dijelom doprinijeli mediji, institucije i muzički stručnjaci, koji su isuviše kasno počeli shvatati, opet pojedinačno, pravu vrijednost, značaj i ljepotu ove pjesme i nasušnu potrebu njenog očuvanja. Zato mene oduševljaju mladi ljudi koji nastavljaju ovu tradiciju, na bilo koji način, a pogotovo oni koji to čine nasljedno i samouko. Zato sam, ne žaleći vremena i truda, iz mnoštva priloga na jutjubu nastojao za vas odabrati primjere sa takvim izvođačima. Upravo takvim prilozima završiću ovo pisanije, a iste možete pogledati OVDE.

OVDE