REČ PO RIJEČ (1985)

ČAUŠ

Piše: Ilija Ozdanovac

U ovom "mom" kutku Slavonije ravne (Otok, Privlaka, Komletinci, Nijemci)  nema svatova bez čauša. Tako je bilo odvajkada, tako jest sada i tako će biti...(riječi mi se pozlatile, sic!). svatova bez čauša nema, kao ni fiša bez ribe... Kako  bi značaj i funkcija čauša bio potpuno opisan, treba krenuti otpočetka. Momak lako nađe curu (ili ona njega), a kad ona (ili njeni) odluče i daju blagoslov, eto nam "mlade" i svatova. Gotovo sve dužnosti predstojećih svatova su unaprijed dodijeljene i podijeljene po rodbinsko - prijateljskom ključu, znaju se, naravno, mlada i mladoženja, diver, diveruša, kum i stari svat, kuvarice i konobari, pa preostaje odabir čauša. U moje doba, kada sam se ono već prvi i zadnji puta ženio, nepisano pravilo je bilo da čauš bude osoba iz susjedstva, poželjno malo starija, koja je nešto prijateljskije vezana uz obitelj mladoženje. U mojim svatovima je čauš bio znani Otočanin, komšija "Sajo" (ime i prezime iz opravdanih razloga nije navedeno), kom je, eto čauš bio moj dada!

U Privlaci, pak, običaj je da u svatovima čauš bude važan novopridošli član familije, odnosno zet, pa kad mi se šurja(k) ženio, čauš bijah ja (tako mlad i neiskusan, a nagovoriše me na tu počasnu titulu, čak mi je i laskalo). Predstava nije završila baš pohvalno, jer, eto, otelo se kontroli...

Međutim, u današnje doba, čauš je postao "profesionalac", odnosno osoba van kruga susjeda, familije ili prijatelja, a možda je tako i najbolje..

Čauš je, za vrijeme od kada se svatovi počnu okupljati u mladoženjinoj kući, stalno prisutan, a za tu priliku je i posebno opremljen i nakićen. Obuven u crne lakovane čižme, obučen u rajtozne, košulju, reklu, šokačka kapa, s fazanovim perom i  dukatima i  na glavi, (pokatkada i s dvije sušene crvene paprike, pokatkad mrkve - značenje tog detalja nisam "skužio") sa šokačkim otarkom i torbicom (onom cifranom, lovačkom) oko ramena, i obaveznom đebom i  čuturicom u rukama (il' polićem u torbici!).

Dužnosti čauša su bile, recimo, polusvečane ali vrlo ozbiljne i odgovorne, ovlašten je  da rukovodi i "ravna" svatovima, vodi računa o satnici i rasporedu, (da se ne kasni kod kuma ni na vinčanje), uvodi svatove u crkvu, po stolovima raspoređuje uzvanike, nazdravlja medenom rakijom, a najvažnije jest da bude dobro raspoložen, da zapjeva i zaigra, duhovitim doskočicama animira i oraspoložuje svatove, uglavnom, brine o vedrom ozračju za cijelo vrijeme svečanosti. I da svirači dugo ne side! Oko ponoći vodi nazdravu (darivanje mladenaca), kada obično počasti darodavca ugodnim , a još češće malo neugodnijim vrckavim komentarom. Jer, ne smije mu se to zamjeriti, a on koristi priliku da to kaže bez posljedica. Ta, on je ČAUŠ! O jednom je, ipak, morao voditi računa. Za svo vrijeme svatovanja, morao je ostati bar malo trijezniji od drugih svatova, kako bi opravdao ukazano mu povjerenje. Bilo je svatova kada je čaušima to uspijevalo, a nekad, baš i ne....Eto, recimo, ja... 

E sad, onaj najteži dio - čauš je, kad svi svatovi podlegnu raznoraznim čarima i blagodatima svatova, taj koji sa sviračima "zatvara" krug, i ponekad teška srca, ispraća ih kući. A i njemu zasigurno bude dosta. I veselja i rakije. A usput je izgubio (dobar) glas...

ČAUŠ (mada je u posljednje vrijeme, a i u nekim selima (Ivankovo, Mikanovci) uobičajen naziv ČAJO), po HER-u (pored ostalih tumačenja),  jest osoba koja vodi svatove i brine o redu i raspoloženju svatova. Riječ vuče porijeklo od turske riječi cavus. Zabilježena i na HJP-u!

Da bi se stekla puna slika pojma ČAUŠ, dovoljno je na svemrežje (Internet) upisati "Sve se čaje okupiše..." i pogledati jednu od višegodišnjih (unazad 20-ak godina ) priredbi posvećenih svim čajama svijeta,  koje se održavaju u Ivankovu. (https://www.youtube.com/watch?v=z5XX8UAvLig).