ACTA AENIGMATICA (43)

HELENE HOVANEC

Piše: Stjepan Horvat

Zadnjih dana 2018. naletio sam na FB-u na jednu enigmatski zanimljivu fotografiju i pomislio sam kako bi valjalo to objaviti i kod nas. Eto, enigmatika ulazi u razne pore naših života pa i na ovaj način. Sjetimo se samo raznih olovaka, upaljača, toaletnog papira i još koječega što je poslužilo promociji zagonetaštva. Dosta se takvih suvenira našlo i na našim policama, posebice nakon putovanja na razna međunarodna natjecanja.

Dakle, ovo je ta fotografija – pas prekriven ručnikom na kojem je otisnuta križaljka. Naravno, križaljka je američka, kakve se samo kod njih (možda i u Velikoj Britaniji) prezentiraju, a posebna su specijalnost „New York Timesa“, gdje je glavni zagonetački urednik, a mogu reći i moj prijatelj, Will Shortz. No ovog puta neće biti o njemu riječ, već o autorici ove fotografije i vlasnici ovog zagonetačkog suvenira – američkoj zagonetačici, urednici i organizatorici Helene Hovanec. Zabilježio sam nekoliko crtica koje će se moći jednog dana koristiti za njezin životopis.

Helene Hovanec upoznao sam u New Yorku 1992. godine kada je bila u organizacijskom timu Prvog svjetskog prvenstva odgonetača (World Puzzle Team Championat), pomoćnica Willu Shortzu. Rođena je u Brooklynu (New York), gdje je polazila osnovnu školu. Diplomirala je na Sveučilištu Cornell, a magistrirala na predškolskom odgoju na Hunter College (New York University). Radila je kao učiteljica u osnovnim školama u New Yorku i New Jerseyu. U jednom razgovoru rekla je: 

Fanatik za zagonetke postala sam kad mi je bilo šest godina, kada sam pokušavala rješavati zagonetke iz majčinog časopisa. Vrlo brzo sam postala vješta i majka je imala obvezu da mi kupi svaki časopis sa zagonetkama objavljen tijekom mog osnovnog školovanja.

U „The New York Timesu“ otkrila sam križaljku u srednjoj školi, kada je čitanje dnevnih novina bilo obvezno za polaznike društvenih studija. Križaljke su bile toliko izazovne da kada sam uspjela dobiti četiri odgovora, bila sam oduševljena. Slučajno sam radila i pola radnog vremena u reklamnoj agenciji, gdje je umjetnički ravnatelj rješavao križaljke tintom! Uzeo me pod svoje krilo i naučio me nekim trikovima odgonetanja. Brzo sam prešla na odgonetanje cjelokupnog sadržaja križaljke.

U stvarni svijet zagonetaka ušla sam 1973. godine, kada sam prvi puta pisala Willu Shortzu i pridružila se National Puzzlers Leage, čiji rad je ponovo pokrenuo Shortz. Tu sam čitala o njemu i njegovom diplomskom radu za stjecanje akademskog zvanja iz enigmatologije. Napisala sam mu i o mom istraživanju o ludilu križaljaka u 1920-im godinama, a on je bio zadovoljan što znam nešto o povijesnom značenju križaljki.

Osobno sam se s Willom srela 1975. godine, kada mu je ponuđeno da napiše knjigu o povijesti zagonetaka, no kako je bio previše zauzet, predložio je da se ja s tim pozabavim. Njegova istraživanja za diplomski stupanj bila su neprocjenjivo blago za mene dok sam pisala knjigu „Puzzler's Paradise“. S njim sam se ponovo našla u Washingtonu, D. C. i osobno me uputio kako da koristim podatke o križaljkama u Kongresnoj knjižnici. Bio je divan mentor i moram mu zahvaliti što me uveo u „biznis križaljaka“.

Helene je priredila i sastavila više od šezdesetak knjiga sa zagonetkama za djecu (od tri do dvanaest godina), koje su prodane u više od dva milijuna primjeraka. Postala je desna ruka Willu u mnogim projektima koji su nakon toga kretali, pa je tako bila koordinatorica u organizaciji Prvog i Devetog svjetskog zagonetačkog prvenstva (WPC), postala je stalna koordinatorica glavnog turnira American Crossword Puzzle Tournament (najvećeg i najstarijeg događaja te vrste na svijetu), sudjelovala je na još nekoliko prvenstava održavanih u drugim državama.

Njeno ime može se pronaći i u knjizi „Notable American Women“ (biografski rječnik), tiskanoj 2004.