ACTA AENIGMATICA (62)

TAKO JE BILO U POČETKU

Piše: Stjepan Horvat

Prije desetak dana okupila se manja skupina zagonetača na Fallerovom enigmatskom festivalu u međimurskom mjestu Vučetincu, a među njima ponovo se našla moja malenkost. Bila je to prigoda da se ponovo sretnem s nekim zagonetačima tog kraja s kojima sam bio u vezi i više od pedeset godina. Svakako tu moram spomenuti Milana Đurića, Stjepana Tumpića, Antuna Golubića i posebno Borisa Nazanskog. Nekada su to bili mladi zagonetački poletarci, kao što sam bio i ja sam, ali ljubav prema zagonetkama još uvijek tinja u nama. I svi smo dočekali mirovinu, a ovakvi susreti su obilježeni brojnim sjećanjima na naše zagonetačke početke.

Između brojnih tema vezanih za istraživanje zagonetačke povijesti, mogućeg izdavanja i tiska novih knjiga, spomenuo sam svoju bogatu pričuvu raznih materijala vezanih uz zagonetaštvo od šezdesetih godina prošlog stoljeća do početaka dvadeset i prvog stoljeća. Napomenu sam da imam sačuvana brojna pisma koja smo dobili nakon izlaska prvog broja „Čvora“ (rujan 1968.) i kako je to zanimljiv materijal, posebice kada se radi o zagonetačima koji su svoj cijeli život posvetili enigmatici – autorski, urednički, natjecateljski, organizatorski… Jedan od njih je – Boris Nazansky.

Prvo pismo zaprimljeno je u Enigmatskom udruženju Bjelovar 23. rujna 1968. godine i da ne prepisujem evo ga u presliku.

Uz pismo dostavljena je jedna križaljka, pomicaljka, čarobni kvadrat (5x5) i regal. S obzirom na to da sam uvijek odgovarao na svako prvo (pa ponekad i na više pisama), i Borisu sam odgovorio nakon tri dana. Kako je izgledao odgovor vidjet ćete iz ovog preslika. Koliko su takvi postupci bili korisni, veseli me i danas, kad mnogi ističu da sam bio jedna od rijetkih osoba koja je nastojala svakom početniku pomoći i podržavala ga u nastojanjima da postane uspješan zagonetač.

Danas su se vremena promijenila, život se promijenio, tehnologija je učinila svoje i nema više odgovora na suradnju, sve se rješava e-mailovima, no mladih zaljubljenika u zagonetke sve je manje. Na nedavnom druženju na Uni u Bihaću slikali smo se svi zajedno, a jedan moj komentar je bio – pao je snijeg na naše glave. Zato me raduju nastojanja enigmatskih klubova iz Dragalića i Kikinde da okupe što više mladih, da im pruže podršku u njihovom radu i uvedu ih u svijet zagonetaka. Možda će od njih stasati novi vrsni suradnici i urednici koji će obilježiti dvadeset i prvo stoljeće.