REČ PO RIJEČ (2001)

STAN

Piše: Ilija Ozdanovac

Imasmo mi, eto, do neke godine, naš stan. Jest da mnogi kažu salaš, u Vojvodini čak i majur,  pa novokomponirano vikendica, ali naš je bio stan. Tamo pod Jelcom, taman otprilike na po puta između štreke Vinkovci-Brčko i Kukavice (Kukavica je kanal koji spaja Bosut i Spačvu, i proteže se od sjevera ka jugu). Do njega se dolazilo prašnjavom lenijom koja je sa glavne ceste, kod Žagerove ciglane, vodila desno, prema jugu. Nakon tri-četiri duži njiva, odmah desno, eto ga. Nije bio odmah pod šumom (trebalo je proći još jednu duž). Okolo su bili stanovi: desno Sotinčev, pa Matagin, Radišin , Milkov...Lijevo, pak, preko Kukavice, Đurkinov stan, pa čika Nike Štivičevog...K'o malo selo...I živjelo se tamo, u to doba, vrlo aktivno..

Stan je bio pravokutnog oblika, dimenzije ne znam, jer, tko je onda mario za metre. Ali, sjećam se, otprilike 150 koraka pa x 50-ak! U desnom sjevernom ćošku je bila koleba s dvije prostorije, blatom mazana, zimi topla, ljeti hladna, s malim prozorom s istoka i malo većim s juga. Dolazeći do kolebe, prolazilo se zemljanim putem uz pojate i svakojake okole za svinje. Ograđena je bila na sve moguće načine. Od lenije finim tesanim daskama, s velikom drvenom kapijom, a bilo je i pletera i kolja, a bogami, i trnja....Stotinjak otočkih šljiva onih mirisavki (ma takvih nigdje i nikad više...), valjda četiri jabuke (one starih sorti), mezevka, prislina, petrovača i kisela crnokorka..Mezevka je bila krupna, crvena, slatka i sočna. Prisline (one pljosnate, zelene sa tamnim pjegama po kori),  smo još dugo, tokom zime čuvali kod kuće u podrumu.Kisela je bila bašbaš kisela, al' ukusna. Na sred šljivika bila je velika vazdablatna rupa za kaljanje svinja. Pitate se što je kaljanje? E, pa to je omiljena zabava svinja. Em su se ljeti rashlađivale, em blatom štitile od nametnika. Znate li za obade?  Svinje su znale ...

A odmah pored nakrivila se velika  jabuka petrovača, koja me često ugošćavala u svojoj krošnji. Nisam mogao dočekati Petrovo da sazrije...Ni takve više nema.. U jednom ćošku, bijaše i kruška ječmenjača. Bila mi je zanimljiva, sve dok pod nju ne naseliše košnice pčela. Od tada tamo više nisam htio. A ni smio!

E da! Kraj stana bijaše i „mladi šljivik“, što je „legendasidadomoj“ posadio kad sam se ja rodio (bar su mi tako rekli, a ne mogu tome svjedočiti). U njemu je , u tri reda bilo i otočki i ranki i frčkulja. E te zadnje su bile moj problem! Guste u krošnji, bodljikave, a nikako da spadnu same. Pogodite tko se morao penjati i drnjati ih! Naravno!

Kraj šljivika, uvijek se, po vršenju žita, pravila gamara! Slame je uvijek trebalo, a pamtim da su tamo spavali didini asistenti - pulini. Dok se slama svažala i gamara slagala,moba je trajala danima.E, to je, onda, bio užitak za djecu! Za mene nije, jer morao sam biti na vrhu i gaziti....

Na „sred srede“ stana bio je i bunar, sa vazda hladnom vodom. I tamo se ljeti hladila rakija, lubenice, poslije i pivo.I dan danas, kad ni njega nema, u njegovoj utrobi sniva flaša rakije što nam je onomad otpala sa špage kojom smo je svezali. Možda je netko nekad i pronađe. Nije duboko, na 7-8 metara...

Na stanu je živio, dok je koliko toliko mogao mrdati , moj pradidak Ilija sa svojom Agicom, a ja sam bio ljetni gost! Da bih to ispripovjedao trebalo bi oho-ho papira, ali ukratko: lijepi dani mog djetinjstva! I da me nitko ne pita zašto mi krišom pobjegne suza kad slušam onu od Kristala, „Put do stana“! Sasvim jasno i shvatljivo!

Na kraju, nedavno, iz radoznalosti, odoh tamo gdje je sve to bilo. Ne prepoznah! I zamislih se. Ničeg više nema. Neko novo doba i „Neki novi klinci“ sravniše sve ...Ostaše samo lenije i prašina koja sve pokriva...

Etnološki gledano, po tumačenju HJP-a, stan je stočarsko naselje s kolibama i torovima za vrijeme ljetne ispaše, iako još nalazimo i stan kao prostor za stanovanje, a zanimljiv je i pojam tkalački stan, odnosno razboj za tkanje.

Stan može biti i namješten, komforni, glavni, župni...

Porijeklo vuče iz praslavenskog, ruskog i poljskog jezika , u značenju : rast, stanje, položaj.

Salaš ili majur  je, pak, seosko imanje s gospodarskim zgradama udaljeno od grada ili naselja, (mađarski szallas).