MOJI ENIGMATSKI POČECI
Piše: Stjepan Horvat
Kada sam prije dvije godine počeo pisati ove retke za rubriku Acta
aenigmatica, moram priznati, nisam mislio da ću dogurati do stotog
nastavka. Nije to mislio ni moj blogogazda
jer uvjet je bio da napišem bar 25 nastavaka godišnje pa da će onda postaviti
rubriku na blog. Vjerojatno je samo Joco
(tako ja zovem kolegu, suradnika, urednika i prijatelja) vjerovao u to i stalno
me poticao, bodrio, gubio vrijeme s mojim piskaranjem, pripremajući ih za
objavu (njemu veliko hvala i nadam se da će napisati nekoliko rečenica o tomu u
budućoj knjizi).
No eto, dogurali smo
do stotog nastavka pa sam pomislio što prigodno napisati u tom nastavku? Obično
sam bez reda, bez nekog pravila, onako kako bih slučajno naletio na neki
dokument, pisao o nečemu, a nisam bio siguran da to ikoga i zanima. Često sam
se pitao ima li ikakvih reakcija na to, jer nisam pisao o sastavljanju
zagonetaka, o samim zagonetkama, o rekordima i bjelinama, već o onome što se
zbivalo oko enigmatike i što jesmo i kakao smo sve radili da bismo stvorili
uvjete da imamo gdje objavljivati naše zagonetke. A pisao sam o vremenima prije
pola stoljeća, kada se mnogi mlađi današnji zagonetači nisu ni rodili, a život
se promijenio od tada pa do danas bar dva puta i razumijem ih kada s podsmjehom
gledaju na ta pionirska vremena u mnogim stvarima vezanim za zagonetaštvo.
Uvijek sam nastojao
da ne ističem previše svoju ulogu u mnogo toga što se događalo prije toliko
godina, da ne ispadne da se hvalim, ali ipak mi je drago kada danas mnogi
„učenici“ odlaze u zasluženu mirovinu, a ja se osjećam „krivim“ što sam na
razne načine pobudio u njima nešto što ih je profesionalno zadržalo u svijetu
zagonetaka. I danas još uvijek prebirem po hrpama papira vezanih za zagonetke,
iako više aktivno ne sastavljam, ali sve svoje slobodno vrijeme trošim opet na
nešto u svezi sa zagonetaštvom. I zato sam odlučio da po prvi puta objavim
poneku sitnicu o mojim počecima vezanim za enigmatiku.
Bilo je to još u
vrijeme kada sam kao učenik osmog razreda morao u bolnicu i kad sam preležao
zaraznu žuticu. Tada sam na povratku iz bolnice na novinskom kiosku na gradskoj
tržnici prvi puta vidio Džepnu križaljku
i majka mi ju kupila. A ja nisam imao nikakvog iskustva, s nestrpljenjem sam
čekao svaku srijedu da stigne novi broj. Prepisivao sam odgonetke u svoje
bilježnice (još i danas negdje postoje!) i učio. Bilo je to vrijeme kada su
počeli izlaziti brojni časopisi. Osim Džepne
brzo sam našao i osječki Rebus, pa
beogradske Enigmu, Malu ukrštenicu.
Tada je izlazio i Plavi vjesnik, sa
stripovima i zabavnim prilozima za mlade i kao starijem petnaestogodišnjaku u
njemu je objavljena moja prva zagonetka – pletenica
(Plavi vjesnik, 31.
siječnja 1963.). Bio je to veliki poticaj za tada učenika prvog razreda
prirodnog smjera gimnazije u Bjelovaru. Nekoliko mjeseci kasnije (23. V. 1963.)
objavljena je moja prva križaljčica.
Tada je krenuo i Mali Jež
i u njemu sam početkom 1964. godine uspio objaviti desetak karikatura i crtanih
zagonetaka (ovaj labirint objavljen
je 31. ožujka 1964.). U međuvremenu dobio sam nekoliko odgovora urednika Marijana Kancelarića (Džepna križaljka), a kasnije i Zlatka Stipaničića (kutinski Problem),
no moja prva križaljka u tada prestižnoj Džepnoj križaljci objavljena je u
628. broju od 22. travnja 1964. I zagrebački Studio objavio mi je nekoliko prigodnih zagonetaka (pomicaljka od 21. kolovoza 1964.). Tako
sam dogurao do dvadesetak prvih zagonetaka.
Na kioscima i dalje
nije bilo novih zagonetačkih listova, tek 1966. godine bljesnula je zagrebačka Sfinga s četiri svoja broja, a ja sam
postao student Fakulteta političkih znanosti (tada je to bilo jedino mjesto
koje je usmjeravalo prema novinarstvu). Bio je to nastavak mojeg
srednjoškolskog bavljenja novinarstvom (Bjelovarski
list, Vjesnik, Studenski list, Radio Bjelovar). Enigmatika je bila tu, ali
obveze na fakultetu malo su usporile moje enigmatske aktivnosti. A onda sam s
nekim novim znanjem dočekao 1968. godinu. I tada je počelo … i još uvijek
traje.
Zahvaljujem za prvih 100 tekstova. Idemo dalje.
ОдговориИзбришиPlavi Vjesnik je jedna od boljih stvari koje su nam se desile u najranijoj mladosti. Ne znam zasto je koncepcija promijenjena u magazin posvecen muzici i sl, bio sam tuzan... Sa Dzepnom krizaljkom smo usvajali visoke standarde.
ОдговориИзбришиHvala vam obojici na trudu oko ovih 100 nastavaka. Bilo bi lijepo kad bi narednih sto bilo manje statisticki i birokratski (znam koliko je sve to bilo vazno i nuzno), a vise anegdotalno, siguran sam da Stef ima mnogo toga u glavi i papirima.
I ja sam kao osnovac čitao "Plavi vjesnik". Sjećam se križaljki crtanih rukom, potpuno nepravilnih likova i bez uvažavanja uobičajenih pravila sastavljanja... Volio bih ponovo vidjeti i rješavati te križaljke te saznati ko ih je sastavljao.
ОдговориИзбришиJa se ne sjećam Plavog Vjesnika, jer sam rođen 1970, ali znam da je pokretač bio Mladen Bjažić, književni bard koji je bio jedan od najvećih promicatelja stripa u bivšoj državi. Prije sedam-osam godina (nekoliko prije svoje smrti) dobio je nagradu Andrija Maurović za doprinos stripu.
ОдговориИзбришиStariji sam od Aljoše, ali Plavi vjesnik nisam nikada vidio. Mislim da u Orašje nije niti dolazio.
ОдговориИзбришиPročitao sam svih stotinu Štefovih tekstova.
Evo pogledah na Wikipediji, Plavac je krenuo 1954, sredinom 60-tih (dolaskom Pere Zlatara, kako sam bio ljut na njega) koncepcija je promijenjena prema pop-rock-u, slijedio je veliki uzlet i onda pad i gasenje.
ОдговориИзбришиNe sjecam se enigmatike u Plavcu ali stripove pamtim (Den Deri i ekipa, Mekon i njegovi trinovi, otad volim SF..., pa Maurovic, Jules Radilovic i drugi), pamtim stranu Velike reportaze, tekstove o nauci …
Nadjoh i skenirane strane, ima tu svega i svacega, na zalost vecinom novi koncept, pogledajte na
https://slikemogdetinjstva.wordpress.com/novine-u-sfrj/plavi-vijesnik/
Amazon ima neku knjigu, ne vjerujem da je to to,,,
ОдговориИзбришиDragi Štefe, čestitam ti 57 godina - upravo onoliko koliko će godina života u ovoj kalendarskoj napuniti nas nekoliko tvojih učenika - neizbrisivog prisustva u našoj enigmatici. Jedan je ŽeSta, jedan Eskulap, jedan Boki... Ne znam, nisam siguran, nekima se više sviđa jedan, nekima drugi, a nekima treći... Ono što sigurno znam – jedan je Štef, jedini s kojim se niko drugi ne može uporediti, koji je imao ključnu ulogu u formiranju „zagonetačke svijesti“ na cijelom jugoslovenskom prostoru i iz čije škole su - direktno ili indirektno - proizašle brojne generacije sastavljača!
Iskrene čestitke iz Splita!
ОдговориИзбришиzagonetni natpis
ОдговориИзбришиDEN DERI
POBUNA U KIBOKU
TOM NJUŠKALO
ОдговориИзбришиNaravno, da sam pratio feljton ACTA AENIGMATICA i pročitao svih 100 nastavaka a ponegde sam i bio spomonjan. Hvala Štefu na ovoj specifičnoj nostalgiji i naravno treba nastaviti.
Rešenje pomicaljke: NOVAKOVIĆ (Lola, beogradska interpretatorka zabavne muzike a svi uvršteni pojmovi su prezimena nekadašnjih asova muzičke estrade).
Vlašar
Ja sam na te ponosan!
ОдговориИзбришиA kad budeš spreman tih prvih 100 pretvoriti u knjigu samo reci.
Papir i strojevi već čekaju!