LIJEPI GRAD LABIN

Eroteka (n)

Neizostavan dio enigmatskih susretanja je i razgledanje grada u kome se nalazimo. Labin je vrlo interesantan gradić u kome živi 7-8 hiljada stanovnika, smješten je na oko 5 km od Rapca. Na brežuljku je Stari grad, a u ponnožju  novoizgrađeni dio pod nazivom Podlabin. Stari grad nam je pokazao Tulio Vorano, dugogodišnji kustos labinskog muzeja. Krenuli smo ispred platoa na kome se nalazi zgrada gradske uprave i nekoliko restorana, kao i stajalište za autobuse. Odatle smo krenuli uzbrdo uskim ulicama, poa onda vrlo uskim ulicama, kojima se mogu kretati samo pješaci jer su uske i strme. U povratku smo vidjeli da ima jedana veoma strma ulica kojom mogu da se kreću automobili, ali veoma otežano. Zastajali smo na nekoliko mjesta da se upoznamo sa znamenitostima grada. Na tako malom, uskom prostoru, nalazi se nekoliko crkava i crkvica. U jednoj od crkava u toku je bio neki obred, vjerovatno krizmanje (vidi sliku!). 

Tonino je pokazao nekoliko dobro očuvanih palata koje se i danas koriste za stanovanje ili su pretvorene o galerije i slične prostore. Sve djeluje vrlo dobro uređeno, uredno i lijepo. Znatiželjni turisti su postavljali razna pitanja, a naš vodič je strpljivo odgovarao. Ja sam se prvo sam u sebi pitao, gdje su pomoćni objekti jer sve zgrade izlaze direktno na uličice i trgove (Ovo „trgove“ uzmite s rezervom jer, osim onog malo većeg prostora u podnožju nema „trga“ većeg od 20-30 kvadratnih metara). Upitah Tonina gdje su bili pomoćni objekti, a on me ne shvati u prvom momentu, pa pojasnih: Zgrade su građene u vrijeme kada su konji bili glavno „prevozno sredstvo“, pa gdje su štale, ostave za stočnu hranu... Dobih odgovor da se sve nalazilo u podnožju brda, ali i da palate imaju velike podrume.

Dobili smo informaciju da je Labin nastao na mjestu rimskog naselja Albona koje se pominje u drugom vijeku, da se od 1420. do 1797. godine bio pod vlašću Venecije, da bi ga tada preuzela Austrija. Nakon Prvog svjetskog rata pripao je Italiji, da bi 1945. godine ovi krajevi pripojeni Jugoslaviji. Naravno, bilo je reči o Labinskoj Republici koja je 1921. godine nakon pobune rudara koja je trajala 40 dana.

Tako, mic-po mic, priča po priča popeli smo se do vidikovca, najviše tačke Starog Labina, odnosno onog dijela koji je nekada bio utvrđeni grad. Pruža se odličan pogled na more i Rabac s jedne strane i novi Labin s druge strane, te naselja koja se vide u daljini (većoj ili manjoj daljini). Vodič reče da se u vrijeme izuzetno vedrog vremena s tog mjesta može vidjeti Triglav.

Za vrijeme jednog zastajanja na nekom od „trgova“ utrčao sam u suvenirnicu s namjerom da kupim neku sitnicu. Oko mi pade na interesantno rukom oslikane magnete. Maših se za jedan, a ono...pade, „zvek“...polomi se. Tako je to, nekom se mobilni telefon strmopizdi direktno na asfalt, a u vazduhu se prevrne desetinu puta i ne razbije se, a nekom nespretnjakoviću sa pola metra na pod ispadne keramička sličica i ode u 17 komadića. Krivo mi zbog štete. Hoću da platim, a ljubazni prodavač neće ni da čuje. Uzimam dva od po dva evra, plaćam pet „evrova“, ali ovaj neće da uzme više od četiri evra. (Da to nije opet onaj EU  „antimanča“ propis?!). Zahvaljujem se i udaljavam se brzim korakom, jer me blam zbog nespretnosti.

Razgledanje je potrajalo otprilike sat vremena, pa sad do zakazanog ručka u restoranu „Šterna“, pa imamo pauzu. Svi putevi vode u Rim. Na onom platou je jedan veliki restoran sa sunčane strane ulice, a u hladovini su dva manja, koja su brzo okupirala grupa veselih enigmata. Mi smo zasjeli u piceriji „Roma“. Konobarica, koja nije očekivala u pučinu podne da će doći iko bila se zauzeta unterhaltovanjem s momkom koji joj je pravio društvo. Vrlo se iznenadi kad se za minut-dva popuniše sve stolove za desetak stolova. Priskače i mlado momče u pomoć. On uzima narudžbu (pivo i sokovi), ali kad je došao da nas posluži, prvo što je uradio je to da saspe kokakolu po stolu. Izvinjava se, kaže nisam konobar. Tješimo ga, govorimo da je sve u redu (a ja se sjećam svoje trapavosti gore navedene). Priskače u pomoć konobarica i sve ubrzo dolazi u normalu. Ćaskamo. S prvim susjedima iz Dragalića se malo šalimo kad je Branko davao uputstva konobarici šta je ko naručio: „To je za ovog mladog gospodina (Igor), a pivo je za ovog starog (Lebedu)“. Ih, jedva dočekah pa se obratih Željku: „Čuj stari?! Sad bih ja iz protesta ustao od astala i krenuo pješke za Novu Gradišku“. U veselom raspoloženju prođe 45-60 minuta, pa naređuju pokret. Krećemo da se čorba ne hladi.

(Foto: Jovan Nedić)

Nastavak slijedi: HEJ DRUGOVI JE L’ VAM ŽAO?

Foto: Ero