REČ PO RIJEČ (1774)

ZET

Piše: Ilija Ozdanovac

Hm! U djetinjstvu i ranoj mladosti, samo sam slušao, kako mom ocu, u konkretnim obiteljskim  prilikama, kad se već šira familija nađe na hrpi, govore: " Pa, zete, eto nas k vama...",  " De, zete, il' se napi il' pomakni!", pa, za "zeta se čuva najduža kobasica na svinjokolji", valjda kao neka velika počast, " ..ma, moj zet ovo, ma moj zet ono...", zet je uvijek sjedio za prednjim stolom, i bilo je pravo čudo što tada nisu znali za "red carpet", jer bi se (bar, ponegdje ), i on rasprostirao. A onda sam shvatio! Pa to je moje mame muž! Nije mi bilo jasno, uvažavaju li ga doista, il' se tako "mora", il' mu samo podilaze? 

Da počnem ispočetka? Točnije od onog vremena kad sam i ja to trebao ,i na kraju, postao, i priskrbio si tu zvučnu titulu. Misleći olako da svi razmišljaju jednako, "utuvio" sam si u tu moju ludu, rastrešenu, hormonima poremećenu pamet, da i mene ubuduće čekaju raznorazni benefiti, u kući mog budućeg punca i punice" (tate i mame), ali mi se taj ružičasti balon rasprsnuo već kod drugog ili trećeg posjeta, budućoj mi supruzi!

Naime, osamdesetih je bilo neko drugačije, konzervativnije, vrijeme, pa se i ulazak u "curinu" kuću i upoznavanje s obitelji, smatrao događajem ekstra-stres klase.

Jedva sam skupio kuraža, i kradomice, da mama i tata ne vide, ušao u prostor koji će mi kasnije postati i "domaći teren", kao ono: opuštena atmosfera, nešto se slavi, raspoloženje na vrhuncu, "tata" sjedi na čelu stola i pored mutnih očiju (od suza radosnica što me, napokon, vidi,, spazi me! I krene pjesma za dobrodošlicu: "Zete, psete, ne dolazi često...." (ovo "psete" je pejorativ za kućnog ljubimca plemenite pasmine, pa mi je to kao malo i laskalo). I tako je krenulo, sve do "Diko 'uljo i obješenjače, ne pravi mi staze oko bašće". Ali ja sam se ravnao po onoj " Voli zeta zbog djeteta"! Eh, bilo je to "vrime bajkovito"!

Pogodili ste! Ono,točnije "onaj" o kom pišem je ZET! Ne zagrebački električni tramvaj, (validna kratica), nego ovaj češće zastupljen: Kćerin muž, u odnosu na njene roditelje, sestru ili brata,  mada se naziv koristio i u cijeloj mnogoobožavanoj tazbini, koliko iz poštovanja, toliko iz činjenice da mnogi i ne znaju kako mu je ime! U tri slova toliko toga stane! A kad bismo bili pošteni (i dovoljno samokritični) moralo bi biti, barem, sudeći po značaju i vokaciji  "ništanasnesmijeiznenaditi"!

Riječ ZET porijeklo vuče iz praslavenske i staroslavenske riječi zetb (rus zjat i polj zieć, lat. gener) i zabilježena je u gotovo svim rječnicima!

Za kraj, pošalica: Krenuh u selo, a on će: "Zete, ajd' kupi mi cigare!. Kako ne bih, tata!  Dravu ili Zetu? (zaključujte sami).

Napomena: Likovi i događaji iz teksta nisu izmišljeni, a svaka slučajnost sa stvarnim događajima je namjerna!