REČ PO RIJEČ (1886)

AMBAR ( HAMBAR)

Piše: Ilija Ozdanovac

Još jedna "zgrada" koja je bila neizostavni dio seljačkih dvorišta jest AMBAR (baš tako se govorilo kod nas). AMBAR je, dakle, spremište u kom se preko godine spremalo i čuvalo žito, odnosno, gospodarska zgrada za držanje žitarica i inih potrepština i domaćih proizvoda poslije žetve, tj. žitnica! Obično je bio smješten podalje od stambenog dijela kuće (ne predaleko) i stajao je kao zasebna građevina. U cijelosti je bio izrađen od drvene, hrastove građe (hrasta lužnjaka), a jedini metalni dijelovi su bili klamfe (metalne spojnice), brava na ulaznim vratima i čavli za krovište.

Rađen je, također,  na način da se, po potrebi, može rasklopiti, bez oštećivanja sastavnih dijelova i premjestiti na neko drugo mjesto, odnosno posebnim načinom sastavljanja i uklapanja osnovnih, nosećih dijelova ambara. (Moji su ga, selili dva puta i još je u životu, ali s drugom namjenom.)

Obično je bio manjih dimenzija, dimenzija tlocrta obično do 3x4 m (mada je gazdina bila posljednja !). Od zemlje je bio odvojen na način da se donji dio (drveni pod) postavljao na pravilno raspoređene zidane stupiće od stare cigle (ovisno o veličini , šest ili osam), visine do pola metra. S prednje strane ambara je bio otvoren dio, gan(a)k, s ogradom cifranom (ukrašenom)  rezbarijama, u nj se ulazilo drvenim stepenikom s tričetiri gazišta, a unutrašnjost je izgledala baš ovako: kroz sredinu hodnik do metar širine, a s obje strane po tri ili četiri okna, dimenzija 1x1 m, i visine odraslog čovjeka ( shvatio sam važnost visine tek onda kada sam u okna istresao vreće pšenice ili ječma- one starinske, koje su zvali "ljudske" ). Pregradne, posebno izrađene daske, bile su uklopljene na način da se bez problema  mogu "vaditi" i ponovo "metati". Srednje okno se, obično pregrađivalo do polovine visine i služilo je za odlaganje onih stvari koje su se češće koristilo. Ljeti se u žitu čuvalo lubenice i dinje...

Ambar nije imao strop što je imalo svoje prednosti. Moja pokojna baka tamo je čuvala "metle", zatičući ih u šupljine između letava, obješale su se (i sušile) vreće s orasima.....Tu su bili, poput zaštitnog znaka, vijenci obaveznog bijelog i crvenog luka, sve do tucanja, nanizane struke crvene paprike.

Posebna priča je bio prašnjavi i paučinama omrežen prostor ispod ambara! Tu je smještaj i sigurnost nalazio naš pulin, mir su mu remetile gegave patke i vazdaglasne guske, koje su se za ljetnjih žega sklanjale u hladovinu, tu su se macile mačke i miševi kolo vodili, a meni i djeci iz susjedstva taj prostor je predstavljao tajnu i izazov....A nekad sam se i ja morao skrivati, nekad kad je grmilo, a češće da na miru pojedem kradeno i često još ozeleno voće....

S prednje strane je, gotovo uvijek, sađena vinova loza (ona rijetke, starinske, zagubljene sorte), koja je ambar obavijala svojim viticama a zrelim grozdovima ukrašavala...

Danas, nažalost, ambar viđamo samo kao etno-objekt, odnosno replike starih, urušenih i ponegdje, odavno nestalih originala, a sve kao spoj devastirane baštine i modernih etnofolklornih gibanja, sve u funkciji očuvanja i prenošenja odumiruće, ali vrijedne, kulturne baštine starih tradicijskih šokačkog življa, kuća i okućnica, starih zanata, narodne nošnje i običaja..

Riječ AMBAR (HAMBAR) porijeklo vuče iz turskog i perzijskog jezika - anbar, ambar, u značenju: spremište, skladište. Zabilježena je (i kao ambar/hambar-u istom značenju ) na HJP , HER-u, Rječniku stranih riječi B.Klaića, te Anić-Goldsteinovom Rječniku stranih riječi.