REČ PO RIJEČ (1212)

KULUŠIĆ

Piše: Budimir Ćosović

Dugo nisam bio u tom kvartu, a onda, kao što bi odrecitirao Rade Šerbedžija: “… slučajno, uz vruću rakiju …” (iz neponovljive Arsenove Ne daj se Ines), slučajno sam biciklom prošao kroz Hrvojevu ulicu, nedaleko od zagrebačkoga autobusnog kolodvora.

I odjednom ispred mene – klub moje (i ne samo moje) mladosti – Kulušić. I skoro sve izgleda kao nekada, i bijela cerada nad ulazom, i klaun (ili luda) s gitarom u skoku, i neizostavni grafit, sve osim zabravljenih metalnih vrata. A prošlo je “samo” 30-ak godina.

Početkom osamdesetih to nam je bio drugi dom. Koncerti i razna događanja, ili barem pivo s nogu na šanku, doslovno – svaki dan.

Tu sam ispratio snimanja svih najvažnijih live albuma “novoga vala:” grupe Film s legendarnim uvodom Dražena Vrdoljaka na francuskom, Azrinog “Ravno do dna”, Dugmetovog “5. april 1981.”, gdje su umalo srušili klub izvedbom “Sve ove godine”kolega Indexa, Leba i soli (“Akustična trauma”) i Ekatarine Velike (“19LIVE86”).

Azra je svirala 7 koncerata u nizu (od ponedjeljka do nedjelje), naravno bio sam s ekipom na svih sedam. Na subotnjem koncertu Džoni je pozvao prijatelja da im se pridruži na pozornici. Na binu se popeo Vlatko Stefanovski i odsvirali su Azrinu “Obrati pažnju na posljednju stvar” u takvom blues maniru da bi i Clapton (da je bio prisutan), mogao samo skinuti šešir.

Leb i sol je svirao 6 koncerata u nizu, naravno, s nama na svih šest. Vlatko je pozivao da dođemo u što većem broju u subotu, kada se snimala “Akustična trauma”, da bi mu baš na tom kocertu na zadnjim taktovima “Aber dojde donke” pukla žica na gitari (zapisano i vrlo čujno na albumu).

Bili smo i na prvom koncertu Bajage i Instruktora nakon njegovog odlaska iz Čorbe. Napravili su urnebes u prvih 40-ak minuta i onda – stali. Stali smo i mi u publici ne znajući što se dešava. Bajaga je objasnio da su ispucali sav repertoar koji imaju i da jedino mogu sve ponoviti na bis. Naravno da su svirali sve još jednom,a bio je to najduži bis koji pamtim.

Sjećam se dolaska u Kulušić na koncert jedne nove, mlade zagrebačke grupe. Klub gotovo prazan, na ulazu moj poznanik kojem pružam karte, onih uzima (uz riječi: “Pa nećeš valjda plaćati za ove papke”), vraća karte na blagajni i donosi mi novac. Novac smo, naravno, poslije utopili na šanku u zavidnoj količini pive – pravo zadovoljstvo, a meni satisfakcija tek kasnije. Platio sam karte (valjda i prepoznao) za nešto što je kasnije preraslo u instituciju “novoga vala”. Naime, pjevač grupe je tada šminkao lice ioblačio kostim harlekina, a na bini je bila čitava hrpa svirača puhača. “Papci” su bili Darko Rundek i Haustor.

Ostao je u pamćenju i bijeg s pola koncerta Električnog orgazma. Ne zato što su Gile i njegovi loše svirali. Na gornjem gradu (u Lapu -Lapidariju), otprilike u isto vrijeme svirali su Zoran Predin i Lačni Franz, a i to se moralo vidjeti.

Mogao bih nabrajati do sutra. Bilo je to stvarno neko posebno vrijeme, a onda je prije 15-ak godina, netko zaključao vrata, a takva su i dan danas. Blokirana je jedna glazbena institucija koja može stati uz bok i najvećim svjetskim klubovima.

Bilo je u nekoliko navrata govora o ponovnom otvaranju Kulušića. Bio bi to “potez za notes”, i zbog slavne prošlosti, i zbog nekih novih generacija klinaca, možda i zbog nekog novog “novog vala”.