NEMA TU INTELIGENCIJE

Eroteka (o)

Krenuli smo iz Labina veseli, puni utisaka, veselo čavrljamo i pratimo Nebojšu. On diktira tempo i pomalo koči Božu, drži ravnomjernu brzinu. Sa zadnjeg sjedišta Amir Begović ponavlja da će ubuduće stalno dolaziti na okupljanja enigmata, jer za ovakve stvari Amerika nije daleko. Rešad povremeno pominje svoju križaljku koja je eliminisana. (U tom momentu ne znamo da je u stvari na četvrtom mjestu i da ga Valter slučajno preskočio). Žulja ga to. Kažem, da su dosta dva druga mjesta u narandžastom timu. Laganom vožnjom stižemo do ulaza na autoput (autocestu) kod Rijeke. Tu počinje naša drama, patnja, stres,..Ispred nas Neba stisne dugme, uzme karticu, rampa se diže i on prolazi. Božo pritisne taster, rampa se diže, ali nema kartice. Pritisne opet, i opet, i opet...neće. Iza nas se hvata kolona. Na naplatnoj rampi nema žive duše (osim nervoznih vozača koji trube kao da im život zavisi od ta dva-tri minuta). Nekakav autobus je uzjahao na nas. Vozač mlatara rukama, nešro romendža (vjerovatno nam psuje sve po spisku), pokazuje na gornje dugme. Božo i to proba, nema kartice. Šta će, mora se bježati ispred razuzdane rulje. Prolazimo rampu i Božo se odmah maši za telefon. „Dobar dan, imam problem, na rampi na ulazu kod Rijeke, atomat nam nije dao karticu, šta da radimo?“. Nekoliko trenutaka tišine s druge strane: „Kako nije dao? Pa, kako ste prošli? Nije trebalo da idete..., sačekajte evo vam broj taj i taj pa zovite“. Bilježimo broj. Nakon nekoliko desetina pokušaja i nekoliko pređenih kilometara, Božo ponovo zove prvi broj, kaže da ne može da dobije nikoga pa mu diktiraju drugi broj. Nakon dva-tri pokušaja javi se čovjek (U međuvremenu smo izrekli sve moguće psovke na račun automata i mašina. Vještačkoj inteligenciji smo pomenuli sve do devetog koljena). Kaže prilično smireno: „Morate se vratiti nazad jer niste smjeli da idete dalje!“. Božo siknu ko guja ljutica: „Kako nazad? Ovo je autocesta!“. Čiko s druge strane malo manje smireno govori: „Moraćete platiti zaračunatu kaznu. To vam je 60 evra!“. Boži zamalo ne ispade volan iz ruku, očigledno je bijesan. „Kakvih 60 evra? Za šta sam ja kriv?...Uostalom, kome da platim kad je na izlazu, takođe, mašina?“. Stiže odgovor: „Ima tamo službenik. Popunićete formular i tražiti povrat novca, pa će se to rješavati po vašoj reklamaciji“. Nas trojica šutimo minut-dva. Plašimo se da će Božo iskaliti bijes na nama jer mu onaj operater nije pri ruci. Božo zove Gojka i prepričava šta se desilo, najavljuje da ćemo krenuti brže da nas ne čekaju dok izvršimo tu papirologiju na izlaznoj rampi. Dogovaramo se da se nađemo na prvom odmorištu sa benzinskom pumpom i restoranom iza Zagreba. Nagazi Božo, ali sad mora paziti da ne ide prebrzo jer smo u stranoj Evropskoj Uniji koja je prilično podmukla, postavlja kamere i mjerače brzine svuda. Šibamo prema Zagrebu, pominjemo i EU, i automate, i vještačku ali i umjetnu inteligenciju, i neradnike koji nisu na svom radnom mjestu kad treba, i ove koji se javljaju na telefon sa posebnim osvrtom na one koji se ne javljaju, te naplaćivače globe, te sudske izvršitelje,...Uglavnom, pokvaren automat nam je totalno usr...hm...upropastio dobro raspoloženje.

Poslije nekog vremena malo smo se pribrali (sva četvorica kolektivno) pa zaključujemo, dobro, platićemo kaznu, pa ćemo se „goniti“ s državom. Već pravim koncept teksta koji ću objaviti na TIO, pravim spisak organa i organizacija koje treba isprozivati i popljuvati.

Stižemo na naplatnu rampu. Parkiramo sa strane, te Božo i ja kao podrška te da pokušam da ga spriječim da pridavi naplaćivača kazne. Kako se priblžavamo, otvara se prozor, proviruje uniformisani korpulentni gospodin (Još će da nas i propusti kroz šake, pomislih) i dovikuje: „Vi ste oni od Rijeke?...Moraćete se vratiti za Rijeku! Ha-ha“. Vidim, naš čovjek (nije robot) neki zaHebant. Kaže-„Idite slobodno na rampu, doći će momak da naplati redovnu cestarinu. Nije vaš propust. Ispričavam se, prijatan put“. Božo za zahvaljuje i obećava da će ih pohvaliti na sajtu Autoceste Hrvatske. Momak je pritisnuo neko dugme, naplatio 9,10 evra, rampa se podiže. Prolazimo.

Živio čovjek! Dolje automati!

Pade nam kamen sa srca. Raspoloženje se vraća u normalu. Kažem. „Pih, upropastiše mi izvještaj. Zanimljivije bi bilo da je bilo kakve policije i pendreka po našim leđ...“.Htjedoh reći leđima, kad pred nama milion policajaca, a mi smo, kanda, malo zabasali iako nigdje nismo skretali. Policijska vozila (marice) na sve strane (na desetine), policajci duž puta, pregrade na putu...Šta je ovo braćo moja mila? Da nije opet zaratilo, daleko bilo?. Ispred nas natpis: „Doček navijača!“. Ahaaaa, igra se neka utakmica. Zar se ovako dočekuju navijači? Gdje je: „Dobro došli, dragi gosti“. Evo pogača i so...Biće ovo jedna viteška utakmica...“

Pitamo jednog namrgođenog policajca,koji bi radije negdje pio pivo nego „dočekivao navijače“, jesmo li zalutali i da li se ovuda ide preme Okučanima?! Pokaza rukom...samo pravo. Udaljavamo se, a dalje razgovaramo o nekadašnjim utakmicama i današnjim orgijanjima na stadionima. Obavještavamo Gojka da smo prošli rampu bez kazne i da ćemo ih čekati na dogovorenom mjestu. S druge strane „žice“ čuđenje kako smo tako brzo došli, oni nisu ni blizu.

Na odmorištu hvatamo se kafe smiruše i razgovoruše, čekamo ostalu trojicu. Prilično dugo ih čekamo, a kad su stigli u kratkim crtama im prepričavamo događaje. Kratka pauza i krećemo dalje. Ispozdravljasmo se s Radojom jer on izlazi čim prođemo granicu, a mi idemo dalje. Pred granicom kolona. Nismo se tome nadali, jer Božo reče da je nedjeljom gužva iz suprotnog pravca. Čekamo, milimo, čekamo, milimo, čekamo...odužilo se čekanje, ali prlazimo na drugu obalu sa popriličnim kašnjenjem. Telefonom dogovaramo sabiranje utisaka u piceriji „Marčelo“. Trebalo bi da nam se priključi i Dinko Osmančević, enigmata koga nisam upoznao. Radujem se susretu.

Nastavak: POBOGU LJUDI!