Sonja Nedić piše na FB: Moja priča ne počinje od malih nogu. Nisam se fenomenalno pismeno izražavala prije nego što sam znala pričati. Moja priča počinje puno kasnije. S 21 godinom.
Točno mogu 📌 "pinpointati" moment kad moja priča počinje. Nije ni kad sam prvu kolumnu napisala. Ni drugo. Nego treću.
Točno se sjećam. Sjedila sam na zagrebačkom Zrinjevcu, nakon što sam dobila ono po šta sam u Zagreb i došla - austrijsku vizu, čekajući polazak 🚂 vlaka za Osijek (tad se na relaciji Osijek - Zagreb - Osijek putovalo vlakom u razumnom vremenu), s notesom u krilu 🖊 kemijskom olovkom pisala sam tu treću kolumnu. Točno taj moment je bio početak moje priče. Moment kad sam znala da mi se 👩🏻💻 pisanje, bez obzira što sam tada već završila drugu godinu Medijske kulture i napisala "fair share" raznoraznih tekstova, uvuklo pod kožu. I da imam talent.
"Erasmus iz mog kuta" knjiga je od 91 stranicu. Knjiga s 23 kolumne (i mnoštvom fotografija) podjeljena u dva dijela - klagenfurtski i ljubljanski. Kolumne koje sam, za jedan portal, pisala za vrijeme Erasmus studijskog boravka u Klagenfurtu, odnosno Erasmus stručne prakse u Ljubljani.
Čitajući danas svoje kolumne puno toga ne bih napisala onako kako sam napisala. Ali to nije ni poanta. Jer u tim kolumnama sam 100% ja. 21-godišnja i 23-godišnja ja. Ono što je ostalo isto u mom pisanju je ta moja vickastost koju toliko volite. 😁
Knjiga nije samo zanimljiva budućim, sadašnjim ili bivšim Erasmus studentima. Zanimljiva je svima onima koji žele pročitati kako je studirati, raditi, ali prije svega živjeti "vani". Ravno pa kroz kukuruze prva desno; prva životna vožnja na paktregeru s 21 godinom; slovenska riječ "upokojenec" ne znači, ono što bi svaki normalan čovjek pomislio, mrtav čovjek; "plaćanje" u menzi Nokiom 3310; zaljubljenost u jedan grad - samo su neke od dogodovština o kojima u knjizi možete pročitati.
E i da. Znate već da ja nisam od velike pompe i da volim da je sve nekako "domaće". Zato je ✏️ korekturu i lekturu radio moj muški roditelj, recenziju knjige napisao je moj kršteni kum, a korice, po mojim naputcima, izdizajnirao "cimer". Svaki od njih stručnjaci u svom području, jasno. Sve fotografije unutar knjige sam 📷 fotografirala sam ja ili neki slučajni prolaznik. One na kojima se primijeti umjetničko oko fotografirala je moja Nina. Prijateljica koju sam upoznala baš u vrijeme kad sam kolumne i pisala. Prijateljica koja je nešto najvrednije što mi je Erasmus donio.
Knjiga, jasno, nikad ne bi izašla da nije bilo matere.
7 коментара:
Sonja Nedić piše na FB:
Moja priča ne počinje od malih nogu. Nisam se fenomenalno pismeno izražavala prije nego što sam znala pričati. Moja priča počinje puno kasnije. S 21 godinom.
Točno mogu 📌 "pinpointati" moment kad moja priča počinje. Nije ni kad sam prvu kolumnu napisala. Ni drugo. Nego treću.
Točno se sjećam. Sjedila sam na zagrebačkom Zrinjevcu, nakon što sam dobila ono po šta sam u Zagreb i došla - austrijsku vizu, čekajući polazak 🚂 vlaka za Osijek (tad se na relaciji Osijek - Zagreb - Osijek putovalo vlakom u razumnom vremenu), s notesom u krilu 🖊 kemijskom olovkom pisala sam tu treću kolumnu. Točno taj moment je bio početak moje priče. Moment kad sam znala da mi se 👩🏻💻 pisanje, bez obzira što sam tada već završila drugu godinu Medijske kulture i napisala "fair share" raznoraznih tekstova, uvuklo pod kožu. I da imam talent.
I još.
"Erasmus iz mog kuta" knjiga je od 91 stranicu. Knjiga s 23 kolumne (i mnoštvom fotografija) podjeljena u dva dijela - klagenfurtski i ljubljanski. Kolumne koje sam, za jedan portal, pisala za vrijeme Erasmus studijskog boravka u Klagenfurtu, odnosno Erasmus stručne prakse u Ljubljani.
Čitajući danas svoje kolumne puno toga ne bih napisala onako kako sam napisala. Ali to nije ni poanta. Jer u tim kolumnama sam 100% ja. 21-godišnja i 23-godišnja ja. Ono što je ostalo isto u mom pisanju je ta moja vickastost koju toliko volite. 😁
Knjiga nije samo zanimljiva budućim, sadašnjim ili bivšim Erasmus studentima. Zanimljiva je svima onima koji žele pročitati kako je studirati, raditi, ali prije svega živjeti "vani".
Ravno pa kroz kukuruze prva desno; prva životna vožnja na paktregeru s 21 godinom; slovenska riječ "upokojenec" ne znači, ono što bi svaki normalan čovjek pomislio, mrtav čovjek; "plaćanje" u menzi Nokiom 3310; zaljubljenost u jedan grad - samo su neke od dogodovština o kojima u knjizi možete pročitati.
I još:
E i da.
Znate već da ja nisam od velike pompe i da volim da je sve nekako "domaće". Zato je ✏️ korekturu i lekturu radio moj muški roditelj, recenziju knjige napisao je moj kršteni kum, a korice, po mojim naputcima, izdizajnirao "cimer". Svaki od njih stručnjaci u svom području, jasno.
Sve fotografije unutar knjige sam 📷 fotografirala sam ja ili neki slučajni prolaznik. One na kojima se primijeti umjetničko oko fotografirala je moja Nina. Prijateljica koju sam upoznala baš u vrijeme kad sam kolumne i pisala. Prijateljica koja je nešto najvrednije što mi je Erasmus donio.
Knjiga, jasno, nikad ne bi izašla da nije bilo matere.
Čestitam!
Pridružujem se čestitkama.
Pošto sam knjigu dobio od Sonje, te je i pročitao, mogu samo reči: " Bravo".
Štefan Markovič
Hvala na objavi i na čestitkama! :)
Sonja
Постави коментар