PRIČA S POVODOM

Jutros "filujem" blog za naredne dane, a povremeno čitam mejlove koji stalno "ferceraju". Stiže i mejl od Miloša Milićevića sa vrlo zanimljivim prilogom. Odmah odgovorih, ali kako sam "na drugom kanalu" ubacivao zrnce Nikole Velikog Makedonskog, da ne bih nešto pobrkao s objavom, Milošu odgovorih katko (i ispostavilo se neprecizno). Uslijedilo je nekoliko "mejliranja" dok se ne sporazumismo. Miloš me upita: Ko je ovdje Francuz a ko hodža?!! Ta duhovita opaska me toliko nasmija, da sam odmah posegnuo za internetom da kopiram priču i objavim je (da zabavimo i ostale TIOljupce).

Došao nekakav Francuz u Stambol i javio se u carski saraj. Car ga primio lijepo, a Francuz mu kaže da bi se poturčio ako mu ko mogne misli pogoditi. Traži car gore-dole, ne može nikoga naći ko bi mogao s tako učenim čovjekom govoriti, a još manje ko će mu misli pogoditi. Kaže mu neko za Nasrudin-hodžu i veli:
-Ako mu on ne pogodi, drugi niko ne može!

Brže car pošalje sluge po Nasrudina.Tražili su ga dugo, nigdje ga stići. A Nasrudin svaki bi dan uzjahao pa išao nekud u Stambolu kud on hoće, a taj dan pustio magarcu da ga nosi kud magarac hoće.

Jedva u neko doba nađu ga carske sluge i kažu mu da ga car odmah zove k sebi. Nasrudin okrene magarca pa pravo u carski saraj. Gladan je kao vuk jer cijeli dan nije ništa jeo, kao kad je išao za magarčevom pameti; pa ga eto snađe još veći belaj jer zna da nije dobro čim ga car zove preda se. Helem, kako mu nedrago, sjaše s magarca, priveze ga za avlijska vrata pa pred cara. Kaže mu car šta je i kako je, i zašto ga je zvao, a Nasrudin se stade pravdati da ne zna francuski govoriti. Ali carski ljudi navale na njega makar išaretom da govori s Francuzom i tako ga skolesaju.
Uđe Nasrudin u jednu prostoriju i sjede na minderluk.
Dok eto ti Francuza i sjede pred njega. Francuz pogleda Nasrudina pa zaokruži rukom ispred sebe poput kruga, a Nasrudin opet rukom kao da presijeca krug na pola. Opet Francuz rukom iz sred onoga kruga sa uzdignutim prstima gore miče ruke nekoliko puta, a Nasrudin opet rukom odozgo kao da nešto prosipa po onome krugu. Čudi se Francuz, pa poteže jaje iz džepa a Nasrudin komadić sira pa prema njemu. Skoči Francuz pa prema caru.
-Pogodi-veli-sve što god sam mislio, i sad turči me kako god hoćes!
-Kako to bi?- upita car.
-Eto tako: ja zaokružim ispred sebe, ko velim: Zemlja je okrugla.
A on raspolovi, biva: polovina je voda. Ja opet odozdo rukom pokažem kako iz zemlje raste svakojako bilje, a on opet rukom odozgo pokazuje kako kiša pada i bez kiše ne može rasti. Ja potegnem iz džepa jaje misleći ovako: evo ovakva je Zemlja, a on pokaza komad sira: takva je kad snijeg pada.
Iziđe Francuz, a car zovne Nasrudina pa ga pohvali i upita kako pogodi sve što je Francuz mislio.
-To je bar jasno, -veli Nasrudin.- On zaokruži ispred sebe, kao veli: imam dobru pogaču,a ja kako sam gladan jedva dočekam i prepolovim rukom, mislim: pola meni, pola tebi. On opet odozgo rukom, kao kad kvrca pilav, i veli imam dobar pilav; a ja pokažem rukom odozgo, velim: pomasti, dobro zamasti! On pruži jaje, ko veli evo pa ćemo i čimbur ispeći; a ja pokažem komad sira, velim; evo pa ćemo napraviti i umak.
Nasmija se car Nasrudinovoj mudrosti, lijepo ga obdari i otpusti, i od tada osta riječ: razumjeli se ko Francuz i Nasrudin