петак, 27. јун 2014.

SVE ŠTO JE LIJEPO KRATKO TRAJE

Još malo podsjećanja na atmosferu u "LIDU" (foto: Dejan)


 Eroteka (133)
Pažljivi čitaoci ovog serijala (radni naslov: „Na pravom mjestu u pravo vrijeme“) zapazili su da smo se baš-baš dobro proveli tog vikenda u Zagrebu, ali i da smo odlično dočekani i paženi i maženi od domaćina i ostalih kolega. Valjda će biti prilike da se svima pojedinačno zahvalim.

Stari kom...

Dakle, bilo je dobro, veselo, a za neke od nas i „šuškavo“ (vidi prošlu epizodu!). Imao sam više bilateralnih susreta i prijatnih razgovora, još više astalskih druženja ili priča uz šetnju (ponekad i priča uz tumaranje praznim ulicama!). Opšti utisak jeste – Susret za istoriju. Bravo za „Kviskoteku“. Toliko pozitivne energije na jednom mjestu svima prija. Nije bilo „mrguda“ i kvaritelja dobrog raspoloženja, a bilo je smijeha, pjesme, razgovora sa dragim kolegama, susreta sa kolegama koje nisam dugo vidio, novih poznanstava,... Evo i sada, dvije sedmice kasnije, još me drži dobro raspoloženje. Vidim da su zadovoljni i moji saputnici Dejan i Ilija, ali stiže mi i mnoštvo poruka od drugih zadovoljnih učesnika.
Ipak, sve što je dobro, kratko traje.
Trebalo je krenuti na put.
Ćosović članovima TIO poklanja primjerke "Kviza"

Budimir Ćosović oko 17.30 naredi pokret! (Tako smo se dogovorili). Pozdravljamo se sa onima koji ostaju, zahvaljujemo organizatorima, pravimo još neke fotografije, Dejan smješta nagradu u džep, i polazimo...U tom momentu „upadaju“ tamburaši. Vidimo da se nastavlja žurka, ali ...mora se na put...autobus je u 22.15 a planiramo da vidimo glavni zagrebački trg, i lično se uvjerimo da li je tu BAN, da li je u blizini KATEDRALA, a tvrdnju iz Zdenkovog rebusa (BANKA TE DRALA) nismo morali da provjeravamo. Deru banke svuda u svijetu, pa ne sumnjam da je tako i u Kroaciji.
Rebus: BANIJA (foto: Dejan)

Laganom šetnjom stižemo do Budinog stana, a u stanu gosti. Prvo pozdravljam Draganu (Budinu suprugu) koju nisam vidio 25-26 godina, a onda i goste, Draganinu sestru i njenog muža. Ispostavilo se da je to ta „veza“ kojom je Lazarević poslao knjigu za Nazanskog. Konstatujemo da je svijet mali i da je sve povezano i isprepleteno. Ćosovićeva kćerka slavi rođendan (stigla je na 5-6 dana iz Amerike gdje studira) pa smo "morali" da probamo kolač. Malo smo se opirali jer smo stigli iza bogate trpeze, ali na kraju smo popustili. Buda odmah otvara ovaj blog i dodaje lap top Iliji da odgonetne njegov rebus. Tempirao sam taj rebus za objavljivanje u 16.00, kao da sam znao da ćemo u goste kod autora (da li sam vidovit, pitate se vi!). To je rebus koji nije prošao sudijsko sito u „Kviskotekinom“ drugom kolu.  Malo smo komentarisali rebus i ispozdravljasmo, te se opet prepustismo Budi koji nas doveze do centra Zagreba.
Ovakav postupak svakako zaslužuje posebnu zahvalnost – Kćarka slavi rođendan, dragi gosti u kući, ali on ipak hoće da bude turistički vodič nama. Svaka čast, kolega! Postupak koji ne smijemo zaboraviti, i za koji se prvom prilikom valja odužiti.
Šetamo prema Trgu Bana Jelačića (da se uvjerimo da li je to mit, ili stvarno tu stoji spomenik). Razgledamo kao grupa đačića na ekskurziji u velikom gradu. Dopada nam se šta vidimo. Zagreb je baš lijep grad. Parkovi su uredni i puni šetača. Na trgu metež. Vlada euforija povodom Svjetskog prvenstva, te je sreća da se sve nije dešavalo desetak dana kasnije. Vjerujem da ne bi bilo ovakve karnevalske atmosfere nakon slabe igre i poraza od Meksika.
Navijači na svakom koraku

Odmah zapažamo (uz smijeh) da smo malo zakasnili na još jedan „performans“. Istaknute su zastave u duginim bojama pa zaključujem da je netom završeno izvjesno paradiranje. Baš šteta, mogli smo napraviti još nekoliko „šarenih“ fotografija. Ko zna na šta bi ličila „Eroteka“?
Zadovoljavamo se sa običnim turističkim fotografijama. Malo smo prošetali po Trgu, kupismo neke suvenirčiće  te krenusmo ka autobuskoj stanici (kolodvoru). Zahvaljujemo se Ćosoviću, pozvravljamo ga i laganim korakom krenusmo u pravcu koji nam je pokazan. Ilija zastaje kod svakog kioska. Traži šta nema u svojoj kolekciji. Dobro se opremio, ima spisak listova. Kasnije na autobuskoj stanici dok je tražio neke listove, pričljivi i veseli prodavac ljubopitljivo se raspitivao šta to on radi. Izgleda da nije imao ovakve mušterije.
Opskrbljujemo se za put. Sendviči, grickalice, voda,...Izdržaćemo do Beograda, ali za svaki slučaj neka se nađe.
Naredna faza – Mjenjačnica. Trebalo je zamijeniti kune u evre. Neki od nas su se naprasno obogatili! Nadrndana gospođa u mjenjačnici nas požuruje jer „završava“. Na šalteru piše da radi do 22.00 a pogled na časovnik kazuje da je u tom momentu 21.20. Dakle, EU nije potpuno savladala Balkan u Zagrebu. Srećom da se i ovaj sitni  „incident“ dogodio, jer ne bi valjalo da je baš sve od polaska do povratka bilo perfektno.
Dejan i Ilija mijenjaju do zadnje kune u evre, a najstariji i najiskusniji slavodobitno, nakon mijenjanja kuna u evre, onako nonšalantno i toože nezainteresovano uputa mlađe i neiskusne saputnike: „Kako ćete platiti WC?“. Zabezeknute poglede prekinu moj smijeh. Samozvani vođa puta pokazuje šaku sitniša. Ovo mi dodatno popravi raspoloženje. Biće upisano u hroniku ovog putovanja da zbog prisebnosti jednog člana ekipe TIO, ostala dvojica nisu „cipkala“ u autobusu željno očekujući prvo stajališete. (Ha-ha).
U autobusu („Nišekspres“) nije gužba. Vožnja lagano teče, a ko je željan može da gleda i nekakav film. Ne gledam u ekran već u glavi još jednom „vrtim film“ i analiziram prethodna dva dana. Prelazimo granicu bez ikakvog zadržavanja i odmah na stajalištu objavljuju vozači da ko ide za Niš i Leskovac treba da pređe u drugi autobus. Tako Dejan osvoji još jedan  iznenadni dobitak. Umjesto da ide do Beograda i onda čeka do jutra, odmah se hvata pravca prema jugu. Pozdravismo se i Ilija i ja nastavljamo enigmatske razgovore. Ilija me podsjeti na neke zagonetke koje su dugo u folderu pod nazivom „za objavljivanje“ a pokazuje i neke novosastavljene za specijal.
Stižemo u Beograd u 3.45. Gladamo na tablu i tamo piše da Ilija ima odmah autobus (Odlično!) ali meni piše da imam bus tek u 8.00. Na šalteru ipak kažu da ide jedan u 6.30. Ne uzbuđuju se mnogo što na tabli piše drugačije.
Ode Ilija!
Ostajem na stanici da čekam dva sata. Šta-ću-kud ću nego u stanični restoran. Podosta ljudi pospano, polupijano ili polutrijezno čeka polaske autobusa. Malo srčem kafu (naravno slabu kafu, kao i u svim staničnim restoranima na svijetu), pomalo čitam knjigu o ukrštenicama, pomalo listam „Kviskoteku“, a podosta prebiram po mislima.
Ovo je bio jedan lijep vikend.
(Kraj serijala)

12 коментара:

Slavko Bovan је рекао...

Eto završih ovaj serijal. Nadam se da vam nisam mnogo dosadio.

Slavko Bovan је рекао...

Slijede još dva foto-izvještaja (bez teksta)

Dejan Minić је рекао...

Tarika smo već koristili za rebuse. Poslao sam odgovor na Slavkovu provokaciju:)

Vrlo lep tekst, kao i ceo serijal o "Kviskotekinom" jubileju.

Dejan Minić је рекао...

Budi još jednom zahvaljujemo na gostoprimstvu i nadam se da će biti prilike da mu uzvratimo na bilo koji način.

Buda је рекао...

Mog'o si ostavit "starčevića" (ha-ha)

Dejan Minić је рекао...

Pa, ostao je u Hrvatskoj, gde mu je i mesto:), samo sam ga konvertovao za evre, hehe.

Slavko Bovan је рекао...

Dejanov ritern-rebus biće objavljen u 16.00

Slavko Bovan је рекао...

Dejane, hvala na pohvalama teksta/tekstova. Jedna pohvala je sasvim dovoljna da budem zadovoljan. Dakle, nisam uzalud pisao.

Slavko Bovan је рекао...

Budo:
Kako da ostavi Starčevića. Tek su se tad upoznali i bila je to ljubav na prvi pogled :)

Buda је рекао...

Previše je tu ljubavi: te hostese, te ban, te starčević ...

Ilija Đurković је рекао...

Čestitke Slavku na odličnim tekstovima sa "Kviskotekine" proslave. Uživao sam čitajući ove nastavke i podsjetio se svakog trenutka provedenog u Zagrebu.

Анониман је рекао...

Odlični tekstovi! Bravo!