ACTA AENIGMATICA (163)

Tko je prekrižio križaljke?

Piše: Stjepan Horvat

Od prvog dana otkako sam ušao u svijet zagonetaštva držao sam da je ono dio kulturne i obrazovne djelatnosti nekog naroda. Enigmatsko udruženje Bjelovar, kasnije Zagonetačko društvo Čvor, uvijek je nastojalo svojim radom pridonijeti stvaranju takvog mišljenja i poduzimalo je niz akcija (skupovi i natjecanja, knjige, izložbe, predavanja) koje su tomu trebale pridonijeti. Neki su to držali dobrim, a bilo je i onih koji su smatrali da je enigmatika igrarija za zabavu bez ikakvih kulturoloških naznaka.

I tako je bilo dok se netko nije dosjetio da treba i enigmatski tisak plaćati porez, koji su tada nazivali i „porez na šund“. I bilo je velike frke oko toga, no prevladalo je ipak mišljenje da zagonetački listovi ne moraju plaćati taj porez.

Nastankom samostalne države Hrvatske mnoge su stvari počele od početka pa tako i neke koje su se doticale enigmatskog tiska. U novim zakonskim odredbama o porezu na promet, u članku 19, točka 14 Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga (1994.), pisalo je:

Porez na promet proizvoda ne plaća se na promet knjiga, brošura, časopisa i publikacija stručnog, znanstvenog i obrazovnog značaja, udžbenike za predškolski odgoj i obrazovanje, službena glasila, dnevni i periodični tisak. Mišljenje o tome je li riječ o navedenim proizvodima daje ovlašteni republički organ za prosvjetu i kulturu.

Kada se ukazala opasnost da enigmatski listovi budu oporezovani, postavljeno je pitanje kako i zašto to. Tadašnji pomoćnik ministra kulture i prosvjete RH dr. Nikola Jakšić jednostavno je odgovorio:

Nađite mi tu križaljke!? Odgovorno zaključujem da se enigmatika ne može podvesti pod taj članak. Mi u Ministarstvu i ja osobno smatramo da je enigmatika razbibriga, igračka, te stoga na tržištu proizvod kao i svaki drugi, dakle kao, primjerice, marmelada. Nipošto, naime, ne smatramo da kultura ne bi mogla živjeti bez enigmatike...

Tako je tom odlukom da se križaljke ubuduće ne oslobađaju od plaćanja poreza na promet enigmatika zapravo svrstana uz bok pornografskih časopisa. Plaćanje poreza dovelo bi do sloma ove izdavačke djelatnosti. Već tada je novinarki Večernjeg lista Boris Nazansky izjavio (6. veljače 1994.):

Uistinu smo zaprepašteni odnosom Ministarstva prema enigmatici. Kako je mišljenje Ministarstva uopćeno za sva enigmatska izdanja, znači da su svi budući zagonetački listovi unaprijed zabranjeni, a živući u opasnosti da preko noći budu ukinuti! Nije jasno kome i zašto smetaju križaljke?

U zaključku svog članka Tko je prekrižio križaljke novinarka Vesna Šaško piše:

Izdavači zagonetki slažu se s time da je enigmatiku teško podvesti pod neku određenu kategoriju – neki je smatraju umjetnošću, neki specifičnom novinarskom formom, neki igrologijom, drugi oblikom obrazovnog didaktičkog sredstva, a neki su je čak skloni nazvati desetom umjetnošću. Strastveni rješavači zacijelo bi se složili da je u enigmatici zapravo sadržano sve od toga. Zašto joj onda ičim ugrožavati postojanje?

Povodom ove teme u svojoj rubrici Sitnozor u članku Sol duha stao je u obranu ove duhovne aktivnosti književni kritičar, esejist i polemičar Igor Mandić. Između ostalog naveo je i sljedeće:

Marulić je samo krunski dokaz da ljudska želja za kombiniranjem i zagonetavanjem ne bira svoj „medij“, a kad se ta želja logično dovede do specijalizacije, onda dobivamo na jednoj strani – testove (bez kojih nije zamišljiva moderna civilizacija), a na drugoj – enigmatiku!

Desetak dana kasnije Večernji list je objavio članak Može li kultura bez enigmatike? iz pera Branka Lipanovića, glavnog i odgovornog urednika Kviza, čiji pretisak donosimo u prilogu ovog članka.

Dva mjeseca kasnije (11. travnja 1994.) Večernji list donosi još jedan prilog, ovog puta iz pera Zdravka Žarkovića, čitaoca iz Zadra, pod naslovom Vještina, a ne marmelada. U članku Žarković zaključuje:

Onaj tko ne dokuči svu ljepotu enigmatskoga stvaranja i ne osjeti užitak rješavanja, tko ne shvaća virtuoznu, čudesnu igru riječi pomoću kojih se šalju divne domoljubne poruke, npr. u anagramu, nije pozvan da o tome govori i sudi. Još manje hrvatska kulturna javnost smije dopustiti sprečavanje razvitka te plemenite vještine. Jer nigdje se u svijetu to područje ljudskoga djelovanja ne izjednačuje s pornografijom i marmeladom. Valjda neće ni kod nas!