ACTA AENIGMATICA (56)

VELIKI ČVORAŠ IZ KIKINDE

Piše: Stjepan Horvat

Enigmatsko udruženje Bjelovar (EUB) osnovano je u svibnju 1968. godine, prve informacije o njegovom radu i poziv zagonetačima za članstvo objavljene su u časopisu Mini džuboks, a već prije pojave prvog broja Čvora (početak rujna 1968.) javilo se dvadesetak zagonetača iz raznih krajeva, koji su željeli postati članovi novog društva. Među njima našao se i tada već priznati zagonetački pregalac Ilija Stančul iz Kikinde. Njegova pristupnica EUB nosi datum 4. rujna 1968, a bio je evidentiran kao 15. član EUB.

Uskoro su njegovi enigmatski radovi našli svoje stalno mjesto u Čvoru i kasnije Mini Čvoru, a njegov enigmatski entuzijazam nije bio usmjeren samo na objavljivanje zagonetaka, već je težio i onim ciljevima koje je propagiralo Enigmatsko udruženje Bjelovar. S koliko žara se uključivao u akcije EUB svjedoči i jedno njegovo pismo, koje danas donosim kao prilog ovom nastavku rubrike Acta aenigmatica. Možda komentar ne bi ni trebao, ali kako je to bilo prije više od pedeset godina, u vremenu koje je značajno drugačije od današnjeg, ipak ću dati neke dodatne činjenice.

EUB je nastojao što više angažirati svoje članove na raznim područjima koja su pomagala u promociji zagonetaštva, časopisa, knjiga i skupova zagonetača, pa su svakim pismom nekom članu poticane te aktivnosti. Članovi su radili na promociji časopisa, obavještavali tajništvo kako napreduje prodaja, obilazili novinske kioske i sl. Ilija je držao da bi svaki član trebao pomagati kod prodaje izdanja u svom kraju.

Nadalje, tu je i podatak važan za kikindsku enigmatiku, a saznajemo da se već tada govorilo o „mogućnostima osnivanja zagonetačkog kružoka u osnovnoj školi“ kao odgovor na inicijativu EUB da članovi pokušaju u svojim mjestima organizirati ogranke. Eto danas se uspješno ostvaruju neke stare zamisli radom Enigmatskog kluba Kikinda.

Članovi su naveliko raspravljali o kategorizaciji zagonetača, kritizirali i predlagali nova rješenja. Činjenica je da su, osim formalnog stjecanja razreda ili titule, zagonetači bili pravilima prisiljeni da daju više podataka o svome radu, svojim zagonetkama i uspjesima na zagonetačkom polju. Svi ti podaci bi kasnije dobro došli u pripremi pojedinih tekstova o autorima, posebice su korišteni kod pripreme prvog Leksikona zagonetača Jugoslavije. Ilija Stančul je dostavio svoj pisani zahtjev i titula zagonetačkog velemajstora dodijeljena mu je 1. rujna 1971. godine.

Prvo druženje zagonetača u Vinkovcima dopalo se mnogim članovima EUB, pa tako i Ilija već u siječnju 1970. razmišlja o drugom druženju pa predlaže:

„Ja sam u svakom slučaju za taj sastanak. Obzirom da ovakvi sastanci obavezno povlače znatna novčana sredstva, što Udruženju ne pada baš lako, predložio bih da svaki učesnik unapred uplati izvesnu svotu novca, koja bi pokrila troškove štampanja materijala, zajedničkog ručka i dr.“

Danas se to normalno podrazumijeva, jer nema baš previše sponzora i donatora, a revije i listovi koji izlaze malo mare za društvene aktivnosti svojih suradnika. Možda i griješim, ali najbrojnija su okupljanja ispred računalnih ekrana…