ACTA AENIGMATICA (121)

BIBLIOTEKA ZTP

Piše: Stjepan Horvat

Da je zagonetaštvo zaokružena cjelina, znalo se od prvih dana, nakon prvih objavljenih zagonetaka u različitih novinama i časopisima već od devetnaestog stoljeća. Odgonetači ili rješavači morali su na neki način doznati što se držalo palindromom, akrostihom, rebusom i drugim nazivima prvih zagonetaka, pa se često u rubrikama namijenjenim odgovorima čitateljima nalaze upute kako sastavljati i kako rješavati zagonetke. Kako su zagonetke, posebno umjetne (autorske), postajale sve popularnije, sve više je bilo tekstova vezanih uz njih, pa su se pojavile i prvi tumači i leksikoni. U drugoj polovici prošlog stoljeća počela su i povijesna istraživanja vezana uz zagonetke, a i autori zagonetaka postaju zanimljivi istraživačima, pa se javljaju prve bibliografije članaka, knjiga, časopis i svega što je vezano uz zagonetke.

Veliki obol tomu dalo je i Enigmatsko udruženje Čvor iz Bjelovara, sustavnim istraživanjem i izdavanjem prvih priručnika vezanih za pojedine vrste zagonetaka. Osim u časopisima, koje je izdavao u to vrijeme, EUČ je počeo izdavati i šapirografirane Informacije za članstvo, a kada su se stekli uvjeti, izašao je i prvi skromni samostalni teorijski list Zagonetač (16 stranica B-6 formata). Zbog ograničenih sredstava, on je nakon šesnaest brojeva prestao izlaziti, ali se pojavio kao stalni prilog na dvije stranice (četiri presavijene manje stranice) Čvor Razbibrige. Stjecajem okolnosti Zagonetač od travnja 1983. godine postaje samostalan list, čiji sadržaj je pokušavao obuhvatiti što šire djelovanje zagonetača tadašnjih i prošlih vremena. Kao autori javljali su se brojni zagonetači, koji su pokušali zabilježiti sve ono što je bilo vezano uz zagonetke i djelatnosti oko njih širom bivše države.

Ovaj opširni uvod važan je zbog toga kako bi se stekao uvid u stanje vezano za teorijsko, povijesno, istraživačko i normativno okruženje u vrijeme kada se pokušavalo napraviti list koji bi pridonio širenju spoznaja o zagonetkama i zagonetačima. U Zagonetaču su objavljivani mahom kraći članci, zapisi, vijesti, a vrlo rijetko su neki prilozi izlazili u više nastavaka (brojeva) radi svoje opsežnosti. Kako je krajem sedamdesetih već bilo tiskano više knjiga, javljali su se autori za svojim člancima, pokušavajući obraditi neku novu temu. Često su to bili članci po dvadesetak i više kucanih stranica (u to vrijeme oko dvije tisuće slovnih znakova po kartici rukopisa!). Tada sam predložio da pokušamo izdavati knjižice manjeg formata u koje bi se uklopili takvi članci, a objavljeni radovi bi sigurno potakli i mnoge druge autore da nešto napišu u svezi sa zagonetačkom djelatnosti.

Tako je nastala serija knjižica koju smo nazvali Biblioteka Zagonetačka teorija i praksa (ZTP). Svaka knjižica bila je u obrezanom B-6 formatu (120 x 170 mm), nosila je redni broj, a planirani obim bio je do pedesetak stranica.

Čast da probije led pripala je tada mladom Dinku Kneževiću, koji je poslao članak Analiza učestalosti slova u križaljkama. Bio je to prvi analitički članak vezan uz mrežaste zagonetke, a po riječima autora „rezultate istraživanja su mogli koristiti sastavljači križaljaka kad biraju riječi za svoje radove, a i urednici kad ocjenjuju vrijednost tih radova“. Rješenje korica dao je Slavoljub Lacković, akad. grafičar u to vrijeme zaposlen u NIŠRO Prosvjeti u Bjelovaru. Kasnije je knjižica imala oznaku ZTP-1, a u 1980. godini izašle su još tri knjižice.

ZTP-2 donosi dva članka Stjepana Tumpića: Struktura križaljke i Odgonetljivost u mrežastim zagonetkama. U zaključku Tumpić kaže: „Odgonetljivosti u sastavljanju i pripremanju mrežastih zagonetaka treba dati odgovarajuću važnost, pored ostalog, i iz pedagoških razloga. Ostvare li se optimalni uvjeti odgonetljivosti, ostvarit će se i funkcija zagonetaštva u cjelini, a time će se s vremenom prosječna odgonetljivost podići na višu razinu u skladu s intelektualnim potrebama suvremenog čovjeka“.

Slavko Peleh istraživao je povijest rebusa u Slavena o čemu je izdana i knjiga, a brojne primjere i saznanja o rebusima pokušao je prikazati u članku Kamo ide naš suvremeni rebus, što je objavljen u trećoj knjižici biblioteke Zagonetačka teorija i praksa. Inače, to je bila tema rasprave organizirane na XI. susretu zagonetača i odgonetača Jugoslavije (Koprivnica, 23. i 24. lipnja 1979. godine).

U raspravi u Koprivnici sudjelovali su Edgar Blažičević iz Zagreba i Ivica Radovniković iz Splita, koji su teme svojih rasprava priredili u dva članka: Prilog teoriji rebusa i Neka razmišljanja o rebusu. Članci su objavljeni u ZTP-4.

Tekst za petu knjižicu izdanu 1981. godine, pod nazivom Rarebus i rebusoid, pripremio je Branko Stojanović, koji se tada maksimalno posvetio sastavljanju tih dviju vrsta rebusa. Tekst je obogaćen brojnim primjerima tih dviju zagonetaka, čije je ilustracije napravio Đuro Janči.

Nakon toga nastala je stanka jer nije bilo adekvatnih rukopisa, pa je ZD Čvor u autorskim natjecanjima uveo da jedan zadatak bude teorijski članak, a najbolji članci trebali su biti objavljeni upravo u biblioteci Zagonetačka teorija i praksa.

Nedavno sam pronašao te članke, no ne znam ima li smisla sada ih publicirati jer oni odišu zagonetačkim duhom s kraja prošlog stoljeća. Možda bih danas mogao nešto napraviti na tom planu pa ako ima zainteresiranih za pisanje takvih članaka, mogu mi se javiti svojim idejama i prijedlozima.