Stara trešnja pa Stara ada (ali je ekipa duhom mlada).Koliko volimo enigmatiku toliko volimo i ovakva okupljanja.Enigmatskim pričama nikad kraja.Pročešljali smo sve ,što ovdje kažu,od Mahova do Grahova. Možda se je nekim kolegama i štucalo. Sjetili smo se i onih koji nisu sa nama. Pominjali smo i pokretanja nekih enigmatskih časopisa,međusobna upoznavanja.Bi i zanimljivih priča sa Susreta,anegdota.Dotakli smo se i najpopularnijih enigmatskih vrsta,za koju koristim skraćenicu: URA (ukrštenice, rebusi,anagrami).Ne smijem se usuditi da kažem(o) da je na fotki poker... asova (a ni kraljeva,uh). Na stolu je i novi broj Mladenovog Hit Rubikona,a pošto mu je nedavno bio dan i mjesec rođenja nije mu bilo druge nego da plati račun (mada on to čini i bez toga).Često pomenemo kako je Nebojšina supruga rekla da bi jako voljela da i ona tako nešto voli kako i koliko mi volimo enigmatiku.Pominjali smo i moj tavan i mogućnost "posjete" istom.Eto,to bi kratak izvještaj bio za TIO...Pozdrav posjetiocima bloga!
Mene su zainteresirala sjećanja i anegdote iz enigmatike. Evo pozivam sve koji ovo pročitaju da mi napišu koju svoju enigmatsku priču (anegdotu). Skupit ćemo toga više, pa da pokušamo otisnuti kakvu knjižicu. O mom trošku, naravno! Hajde da vas vidim i čujem! (stjepan@cvor.hr). Pozdrav svima!
Znam za svoju obavezu za Osmosmjerku (tekst) ali nikako da stignem. Taman planiram da to uraim, a iskoče neki prioriteti. (Prethodnih 14 dana sam imao baš prioritete).
Takođe planiram da upakujem i "Eroteku" (tu je rukopis koro gotom) a vrvi od anegdota.
Evo jednog teksta: 11. “Genijalac”, 29.06.10. Sada opet jedna pričica iz daleke prošlosti... godina 1988...
Sjedim u redakciji Orbisa na petom spratu zgrade Oslobođenja i gledam neke ukrštenice kad zazvoni telefon i kažu mi sa portirnice, u prizemlju, da jedan saradnik hoće da razgovara o saradnju sa nekim iz redakcije. Kažem da ga puste, jer sam stvarno očekivao jednog saradnika, te da ću rado popričati s njim (i napravim grešku!). Dođe čovjek kojeg sam prvi put vidio, reče da je iz Trebinja, da je nekim drugim poslom u Sarajevu, pa je navratio do Orbisa da "nam proda neke ukrštenice". Odmah s vrata, pruži mi otkinut poklopac sa kutije keksa (petit beure) na kojem je hemijskom olovkom napravio mrežu i u njoj nešto našvrljao. (Sjećam se tog mrljavog poklopca, kao da je to juče bilo. Toliko je to bio šok za mene...Krive linije, kriva zamrljana slova...hm...) Ja zabezeknuto pogledam i vidim da čak nije napravio ni ukrštenicu (riječi se ne ukrštaju uspravno i vodoravno) već je nešto bezvezno ispisao (nabacao gomilu slova i ograničio ih crnim našvrljanim poljima). Pošto, pronicljivo, zaključim da "saradnik" nije pijan, a nije ni provokator, već da mu fali pokoja daska u glavi, smireno mu kažem da ovo nije ukrštenica, a i da jeste ukrštenica nikad je neću ovako primiti. Pribrano mu pokažem kako treba da se šalju ukrštenice, na posebnom papiru, čitko, sa proredom, ... On nezainteresovano pogleda na ono što mu pokazujem i reče nešto što me dotuklo: - "Pa dobro, isplatite vi meni honorar za ovo što sam danas donio, pa ću da vidim da li ću i dalje da radim." Sve ostalo šta se dešavalo nije važno. Čovjek je postigao cilj. Pamtiću ga cijelog života.
20. Džems, 21.09.10. Za Susrete enigmata Jugosavije koji su održani na Ilidži (da li je to bilo 1986?) enigmatski klub "Ero" iz Mostara se specijalno pripremao. Zbog blizine "takmičarskog borilišta" namjeravali smo da idemo u najjačem sastavu. Ozbiljno smo razmatrali svakoga pojedinačno kako bismo napravili idealan sastav za sastavljačka i rješavačka takmičenja. Iako smo bili (relativno) mladi i neiskusni gajili smo ozbiljne ambicije za visok plasman. I tako smo odabrali "reprezentativce". Bio sam član sastavljačke ekipe, a za rješavanje smo imali eksperte, a mene je zapao zadatak da budem član žirija. Prije početka takmičenja zapazim da je jedan član ekipe malo "pod gasom". Pitam ga da li je sposoban da se takmiči, on kaže da jest, ja mu (kao kapiten) zaprijetim da se ne šali već da gleda da postigne što bolji rezultat jer je u pitanju ekipni plasman. On mi obeća da će sve biti u redu, i ja ne ubacim rezervnog takmičara (i napravim grešku!). Naime, kad su sabrani rezultati EK "Ero" je bio skoro na samom dnu tabele. Još jednom sam pogledao kako je uradio zadatke junak iz današnje priče i zabezeknem se. Sve je solidno uradio, osim jedne BIJELE ukrštenice (TALIJANKE) koju su SVI, bukvalno SVI ostali riješili i dobili 50 bodova. Pitam ga zašto to nije riješio, o onda me on razoruža izjavivši: "Izvini, ja to nisam ni vidio..." Doduše i bilo ju je teško zapaziti jer je zauzimala svega dvije trećine stranice formata A4. Od tada, morao sam da pooštrim disciplinu. Nismo imali alkotest, ali na najmanju sumnju bilo je "Puhni da vidim jel' konjak il' štok!". I danas, kada jednom godišnje, sretnem mog dragog kolegu, obavezno ga podsjetim na "incident" i još sljedeća dva događaja koja će doći iza ove anegdote (jedan simpatičan, a jedan za hmmm... blagu kritiku)
PS. I ove godine smo se moj dobar drug i ja družili u Mostaru u Gradskoj kavani. Opet sam mu "na nos nabio" pomenuti događaj. Naravno, on je priznao krivicu i nazdravio mi (trećom) kriglom piva... točenog, 'ladnog...
22. Ilidža, 05.10.10. Evo još jedna priča sa mirisom i ukusom alkohola, opet sa Susreta enigmata Jugoslavije održanim jedne davne godine na Ilidži. (Inače, tih ilidžanskih druženja prisjećali smo se nedavno i na obali Une, na Mesudovom ranču.) Dakle, igrala se i kvizovka, a mene je zadesila zla sudbina da u polufinalu igram protiv jednog dragog kolege, odličnog igrača ove igre slovima, koji je bio, a i sad je, veliki ljubitelj pića od ječma, pa tako i SARAJEVSKOG PIVA (Ovdje gazda bloga uzima pare od reklame za ovu renomiranu fabriku popularnog napitka ). Igramo, a on dooobro dopingovan... Poslije nekog šestog-sedmog poteza on uleti u žestoki cajtnot. Mislim, hajde da odigram bilo šta, da mu padne zastavica i da pribilježim pobjedu. A on, onako "veseo" igra k'o u transu. Ta tri-četiri poteza odigrao za minut-dva i to fenomenalno. Ukratko rečeno razbio me je k'o dijete zvečku. A publika (nikad više ljudi na kvizovkaškoj partiji) potpuno oduševljena. Moj veseli protivnik je izvlačio slova i slagao riječi kao da ima sve vrijeme ovog svijeta, uz burno odobravanje publike. I šta ću, pružim ruku pobjedniku, nazdravim mu "sarajkom" i ubilježim sebi izostanak iz finalnih borbi. Doping-kontrole nije bilo! Pouku izvučem iz ovoga i sačekam ga na sljedećim turnirima više nego spreman. Od tada ne obraćam mnogo pažnje na psihofizičko stanje protivnika. Gledam samo svoja slova a na protivnikovu stranu stola samo povremeno bacim pogled, samo da kontrolišem situaciju. E, kad je onda mene krenuloooooooo...
31. Borsko jezero 21.12.10. Kao što sam i obećao u prošlom nastavku, evo priče o druženju na Borskom jezeru.
Arhiva ("Zagonetač" br. 312) mi govori da je u Boru 28.06.1986. održan drugi sastanak Inicijativnog odbora za osnivanje ZSJ (ESJ) kojemu su prisustvovali "kao delegati" (tada se to tako govorilo!) Slavko Bovan i Vojin Krsmanović (ESBiH), Ljubisav Drakulić i Marko Smolčić (ZSH), Žarko Pešić i Đoka Lazić (ESS), te kao gosti Ranko Skopal, Radomir Matić, Mile Milivojević, Krsta Ivanov, Zoran Stančić i Stjepan Horvat. Doći do Bora bila je prava avantura. U današnje vrijeme mobilnih telefona i interneta ovo što slijedi može zvučati neobično, ali ovako je bilo. Vojin i ja smo dogovarali mjesto sastanka u Beogradu jer ja putujem vozom iz Mostara, preko Sarajeva, Doboja i Vinkovaca, a Vojin putuje fićom iz Zvornika. Negdje u pola našeg razgovora, Vojin se dosjeti da treba putovati autoputem, i da je svraćanje u Beograd gubljenje vremena, i predloži da se ja otkačim s voza u Rumi. Ja pristadoh, i tu napravismo prvu grešku u koracima. Voz iz Mostara (Kardeljevo-Beograd) polazi uveče, ja se klackam do Rume, gdje sam izašao u cik zore. Gledam na stanici, i zaključim da smo se zaje...hm...malo prešli. Naime, stanica koja se zove Ruma je veooooooooomaaaaaaaaa daleko od grada (a ne kao u Mostaru u "epicentru"). Jutro, prazna stanica, ja na peronu, ja ispred perona, ja tražim restoran, ja ne nalazim restoran, opet ja sam, ali Vojina nema, nema, nema, nema, nema, nema, nema....i još ga nema. Bilo mi je došlo da krenem pješice, ali ne znam u kom pravcu. Orijentišem se prema suncu koje se pomalja... aha tamo je istok... tamo je Beograd... Razmišljam šta da radim, kad eto Vojina, ide polako i smije se. Kada ga ugledah obradovah mu se k'o najrođenijem. Ipak, fićo je ponos naše autoindustrije, za nijansu brži od pješaka. Sve oprostim Vojinu, i kašnjenje, i predlaganje Rume kao mjesta sastanka, oprostim i Bilu Gejtsu što nije ranije izmislio kompjutere, i onom čiki što je izmislio mobilni telefon što nije malo požurio sa inovacijama, sve, sve im oprostim, samo neka smo krenuli. Piči fićo autoputem, a iza nas ubrzo ostavismo Beograd koga smo samo okrznuli pogledom. Gledamo na kartu. Debela crvena linija pokazuje da treba da se ide autoputem čak do Paraćina i da se onda, praktično, vraćamo na sjeveroistok ka Boru. Vojin predloži da prepriječimo jednom manje debelom, ali isto tako crvenom linijom koja na karti kaže da ćemo uštediti, brat-bratu, 90 kilometara. Ja, kao suvozač, nemam pravo glasa, i tu napravismo drugu grešku. Ne da nema pravog puta, već da ne bi nekog čiče koji iskoči s kravama iz neke šume, nas dvojica bismo još lutali tim lijepim predjelima. Već nas je panika počela hvatati da ćemo ugledati "STOP! GRANICA!" kada se čiča sa šajkačom iznenada pojavi na putu. "Uuuuuuuuuu!!", reče on češkajući se. "Ovuda nikada niko nije išao za Bor", reče, a misli u sebi, "jaaa budaaalaaa majko moja mila". Nekako nas uputi i mi, umjesto da skratimo put, na putu ostadosmo 4 sata duže. Ali, u Boru je bilo odlično. Prilikom svakog susreta sa Krstom Ivanovim, razgovor obično završavamo sa "... što onda bi lijepo na Borskom jezeru". Prekrasna priroda, nas dočekali kao "republičke funkcionere", dogovor je brzo sklopljen, a imali smo vremena i za neobavezno ćaskanje. Za razliku od Rešetara, o kojima sam onomad pisao, ne sjećam se šta smo jeli ali sjećam se jednog detalja vezanog za ručak (čovjek pamti samo lijepe stvari!). Pozvaše nas na ručak u drugu salu, a tamo, ljudi, milina pogledati. Čovjek koji je aranžirao sto, zaslužio je nagradu za dizajn. Taj sklad oblika i boja ja do tada (a ni od tada) nisam vidio (a svukuda sam zavirivao, od turističkih mjesta do nagrađivanih restorana i hotela). Predložio sam da ništa ne jedemo već samo da se divimo prizoru. Divili smo se neko vrijeme, a onda smo pokvarili sliku (k'o krmača masnu krpu)...
Ja sam Štefu sada poslao jednu sitnicu sa enigmatskog takmičenja u Beočinu (restoran Karaš i Bane...),a zanimljivo,Banetu sam malo prije toga poslao jednu turu rebusa.Baš danas sam u Staroj adi kolegama i pomenuo da bi bilo zanimljivo(makar meni) da svi mi koji smo zainteresovani za to napišemo neka svoje sjećanja,sitnice i sa Sureta ,i te anegdota i drugo(nešto što smatramo da bi i drugi voljeli pročitati) i da se to onda upakuje u korice.Nakupilo bi se tih sitnica,a mislim da bi bilo zanimljivo štivo.
15 коментара:
Pozdravljam veselo društvo.
Mora da se "Stara trešnja" renovira :)
Pozdrav kvartetu!
Stara trešnja pa Stara ada (ali je ekipa duhom mlada).Koliko volimo enigmatiku toliko volimo i ovakva okupljanja.Enigmatskim pričama nikad kraja.Pročešljali smo sve ,što ovdje kažu,od Mahova do Grahova. Možda se je nekim kolegama i štucalo. Sjetili smo se i onih koji nisu sa nama. Pominjali smo i pokretanja nekih enigmatskih časopisa,međusobna upoznavanja.Bi i zanimljivih priča sa Susreta,anegdota.Dotakli smo se i najpopularnijih enigmatskih vrsta,za koju koristim skraćenicu: URA (ukrštenice, rebusi,anagrami).Ne smijem se usuditi da kažem(o) da je na fotki poker... asova (a ni kraljeva,uh). Na stolu je i novi broj Mladenovog Hit Rubikona,a pošto mu je nedavno bio dan i mjesec rođenja nije mu bilo druge nego da plati račun (mada on to čini i bez toga).Često pomenemo kako je Nebojšina supruga rekla da bi jako voljela da i ona tako nešto voli kako i koliko mi volimo enigmatiku.Pominjali smo i moj tavan i mogućnost "posjete" istom.Eto,to bi kratak izvještaj bio za TIO...Pozdrav posjetiocima bloga!
Pozdrav, posebno Mladenu koji je upotpunio poker, svaka čast za druženje.
Pozdrav enigmatskim mladićima. Samo napred i veselo.
Budući da sam Mladena zadnji puta vidio 1991., zamjećujem značajan višak kilograma.
Mene su zainteresirala sjećanja i anegdote iz enigmatike. Evo pozivam sve koji ovo pročitaju da mi napišu koju svoju enigmatsku priču (anegdotu). Skupit ćemo toga više, pa da pokušamo otisnuti kakvu knjižicu. O mom trošku, naravno! Hajde da vas vidim i čujem! (stjepan@cvor.hr). Pozdrav svima!
Znam za svoju obavezu za Osmosmjerku (tekst) ali nikako da stignem. Taman planiram da to uraim, a iskoče neki prioriteti. (Prethodnih 14 dana sam imao baš prioritete).
Takođe planiram da upakujem i "Eroteku" (tu je rukopis koro gotom) a vrvi od anegdota.
Evo jednog teksta:
11. “Genijalac”, 29.06.10.
Sada opet jedna pričica iz daleke prošlosti... godina 1988...
Sjedim u redakciji Orbisa na petom spratu zgrade Oslobođenja i gledam neke ukrštenice kad zazvoni telefon i kažu mi sa portirnice, u prizemlju, da jedan saradnik hoće da razgovara o saradnju sa nekim iz redakcije. Kažem da ga puste, jer sam stvarno očekivao jednog saradnika, te da ću rado popričati s njim (i napravim grešku!).
Dođe čovjek kojeg sam prvi put vidio, reče da je iz Trebinja, da je nekim drugim poslom u Sarajevu, pa je navratio do Orbisa da "nam proda neke ukrštenice".
Odmah s vrata, pruži mi otkinut poklopac sa kutije keksa (petit beure) na kojem je hemijskom olovkom napravio mrežu i u njoj nešto našvrljao.
(Sjećam se tog mrljavog poklopca, kao da je to juče bilo. Toliko je to bio šok za mene...Krive linije, kriva zamrljana slova...hm...)
Ja zabezeknuto pogledam i vidim da čak nije napravio ni ukrštenicu (riječi se ne ukrštaju uspravno i vodoravno) već je nešto bezvezno ispisao (nabacao gomilu slova i ograničio ih crnim našvrljanim poljima).
Pošto, pronicljivo, zaključim da "saradnik" nije pijan, a nije ni provokator, već da mu fali pokoja daska u glavi, smireno mu kažem da ovo nije ukrštenica, a i da jeste ukrštenica nikad je neću ovako primiti. Pribrano mu pokažem kako treba da se šalju ukrštenice, na posebnom papiru, čitko, sa proredom, ...
On nezainteresovano pogleda na ono što mu pokazujem i reče nešto što me dotuklo:
- "Pa dobro, isplatite vi meni honorar za ovo što sam danas donio, pa ću da vidim da li ću i dalje da radim."
Sve ostalo šta se dešavalo nije važno. Čovjek je postigao cilj. Pamtiću ga cijelog života.
20. Džems, 21.09.10.
Za Susrete enigmata Jugosavije koji su održani na Ilidži (da li je to bilo 1986?) enigmatski klub "Ero" iz Mostara se specijalno pripremao. Zbog blizine "takmičarskog borilišta" namjeravali smo da idemo u najjačem sastavu. Ozbiljno smo razmatrali svakoga pojedinačno kako bismo napravili idealan sastav za sastavljačka i rješavačka takmičenja. Iako smo bili (relativno) mladi i neiskusni gajili smo ozbiljne ambicije za visok plasman. I tako smo odabrali "reprezentativce". Bio sam član sastavljačke ekipe, a za rješavanje smo imali eksperte, a mene je zapao zadatak da budem član žirija.
Prije početka takmičenja zapazim da je jedan član ekipe malo "pod gasom". Pitam ga da li je sposoban da se takmiči, on kaže da jest, ja mu (kao kapiten) zaprijetim da se ne šali već da gleda da postigne što bolji rezultat jer je u pitanju ekipni plasman. On mi obeća da će sve biti u redu, i ja ne ubacim rezervnog takmičara (i napravim grešku!).
Naime, kad su sabrani rezultati EK "Ero" je bio skoro na samom dnu tabele. Još jednom sam pogledao kako je uradio zadatke junak iz današnje priče i zabezeknem se. Sve je solidno uradio, osim jedne BIJELE ukrštenice (TALIJANKE) koju su SVI, bukvalno SVI ostali riješili i dobili 50 bodova. Pitam ga zašto to nije riješio, o onda me on razoruža izjavivši: "Izvini, ja to nisam ni vidio..."
Doduše i bilo ju je teško zapaziti jer je zauzimala svega dvije trećine stranice formata A4.
Od tada, morao sam da pooštrim disciplinu. Nismo imali alkotest, ali na najmanju sumnju bilo je "Puhni da vidim jel' konjak il' štok!".
I danas, kada jednom godišnje, sretnem mog dragog kolegu, obavezno ga podsjetim na "incident" i još sljedeća dva događaja koja će doći iza ove anegdote (jedan simpatičan, a jedan za hmmm... blagu kritiku)
PS. I ove godine smo se moj dobar drug i ja družili u Mostaru u Gradskoj kavani. Opet sam mu "na nos nabio" pomenuti događaj. Naravno, on je priznao krivicu i nazdravio mi (trećom) kriglom piva... točenog, 'ladnog...
22. Ilidža, 05.10.10.
Evo još jedna priča sa mirisom i ukusom alkohola, opet sa Susreta enigmata Jugoslavije održanim jedne davne godine na Ilidži.
(Inače, tih ilidžanskih druženja prisjećali smo se nedavno i na obali Une, na Mesudovom ranču.)
Dakle, igrala se i kvizovka, a mene je zadesila zla sudbina da u polufinalu igram protiv jednog dragog kolege, odličnog igrača ove igre slovima, koji je bio, a i sad je, veliki ljubitelj pića od ječma, pa tako i SARAJEVSKOG PIVA (Ovdje gazda bloga uzima pare od reklame za ovu renomiranu fabriku popularnog napitka ).
Igramo, a on dooobro dopingovan...
Poslije nekog šestog-sedmog poteza on uleti u žestoki cajtnot. Mislim, hajde da odigram bilo šta, da mu padne zastavica i da pribilježim pobjedu.
A on, onako "veseo" igra k'o u transu. Ta tri-četiri poteza odigrao za minut-dva i to fenomenalno. Ukratko rečeno razbio me je k'o dijete zvečku. A publika (nikad više ljudi na kvizovkaškoj partiji) potpuno oduševljena. Moj veseli protivnik je izvlačio slova i slagao riječi kao da ima sve vrijeme ovog svijeta, uz burno odobravanje publike.
I šta ću, pružim ruku pobjedniku, nazdravim mu "sarajkom" i ubilježim sebi izostanak iz finalnih borbi. Doping-kontrole nije bilo!
Pouku izvučem iz ovoga i sačekam ga na sljedećim turnirima više nego spreman. Od tada ne obraćam mnogo pažnje na psihofizičko stanje protivnika. Gledam samo svoja slova a na protivnikovu stranu stola samo povremeno bacim pogled, samo da kontrolišem situaciju.
E, kad je onda mene krenuloooooooo...
31. Borsko jezero 21.12.10.
Kao što sam i obećao u prošlom nastavku, evo priče o druženju na Borskom jezeru.
Arhiva ("Zagonetač" br. 312) mi govori da je u Boru 28.06.1986. održan drugi sastanak Inicijativnog odbora za osnivanje ZSJ (ESJ) kojemu su prisustvovali "kao delegati" (tada se to tako govorilo!) Slavko Bovan i Vojin Krsmanović (ESBiH), Ljubisav Drakulić i Marko Smolčić (ZSH), Žarko Pešić i Đoka Lazić (ESS), te kao gosti Ranko Skopal, Radomir Matić, Mile Milivojević, Krsta Ivanov, Zoran Stančić i Stjepan Horvat.
Doći do Bora bila je prava avantura. U današnje vrijeme mobilnih telefona i interneta ovo što slijedi može zvučati neobično, ali ovako je bilo.
Vojin i ja smo dogovarali mjesto sastanka u Beogradu jer ja putujem vozom iz Mostara, preko Sarajeva, Doboja i Vinkovaca, a Vojin putuje fićom iz Zvornika. Negdje u pola našeg razgovora, Vojin se dosjeti da treba putovati autoputem, i da je svraćanje u Beograd gubljenje vremena, i predloži da se ja otkačim s voza u Rumi. Ja pristadoh, i tu napravismo prvu grešku u koracima. Voz iz Mostara (Kardeljevo-Beograd) polazi uveče, ja se klackam do Rume, gdje sam izašao u cik zore. Gledam na stanici, i zaključim da smo se zaje...hm...malo prešli. Naime, stanica koja se zove Ruma je veooooooooomaaaaaaaaa daleko od grada (a ne kao u Mostaru u "epicentru"). Jutro, prazna stanica, ja na peronu, ja ispred perona, ja tražim restoran, ja ne nalazim restoran, opet ja sam, ali Vojina nema, nema, nema, nema, nema, nema, nema....i još ga nema. Bilo mi je došlo da krenem pješice, ali ne znam u kom pravcu. Orijentišem se prema suncu koje se pomalja... aha tamo je istok... tamo je Beograd... Razmišljam šta da radim, kad eto Vojina, ide polako i smije se. Kada ga ugledah obradovah mu se k'o najrođenijem. Ipak, fićo je ponos naše autoindustrije, za nijansu brži od pješaka.
Sve oprostim Vojinu, i kašnjenje, i predlaganje Rume kao mjesta sastanka, oprostim i Bilu Gejtsu što nije ranije izmislio kompjutere, i onom čiki što je izmislio mobilni telefon što nije malo požurio sa inovacijama, sve, sve im oprostim, samo neka smo krenuli.
Piči fićo autoputem, a iza nas ubrzo ostavismo Beograd koga smo samo okrznuli pogledom.
Gledamo na kartu. Debela crvena linija pokazuje da treba da se ide autoputem čak do Paraćina i da se onda, praktično, vraćamo na sjeveroistok ka Boru.
Vojin predloži da prepriječimo jednom manje debelom, ali isto tako crvenom linijom koja na karti kaže da ćemo uštediti, brat-bratu, 90 kilometara.
Ja, kao suvozač, nemam pravo glasa, i tu napravismo drugu grešku.
Ne da nema pravog puta, već da ne bi nekog čiče koji iskoči s kravama iz neke šume, nas dvojica bismo još lutali tim lijepim predjelima.
Već nas je panika počela hvatati da ćemo ugledati "STOP! GRANICA!" kada se čiča sa šajkačom iznenada pojavi na putu.
"Uuuuuuuuuu!!", reče on češkajući se. "Ovuda nikada niko nije išao za Bor", reče, a misli u sebi, "jaaa budaaalaaa majko moja mila". Nekako nas uputi i mi, umjesto da skratimo put, na putu ostadosmo 4 sata duže.
Ali, u Boru je bilo odlično. Prilikom svakog susreta sa Krstom Ivanovim, razgovor obično završavamo sa "... što onda bi lijepo na Borskom jezeru". Prekrasna priroda, nas dočekali kao "republičke funkcionere", dogovor je brzo sklopljen, a imali smo vremena i za neobavezno ćaskanje.
Za razliku od Rešetara, o kojima sam onomad pisao, ne sjećam se šta smo jeli ali sjećam se jednog detalja vezanog za ručak (čovjek pamti samo lijepe stvari!). Pozvaše nas na ručak u drugu salu, a tamo, ljudi, milina pogledati. Čovjek koji je aranžirao sto, zaslužio je nagradu za dizajn. Taj sklad oblika i boja ja do tada (a ni od tada) nisam vidio (a svukuda sam zavirivao, od turističkih mjesta do nagrađivanih restorana i hotela). Predložio sam da ništa ne jedemo već samo da se divimo prizoru.
Divili smo se neko vrijeme, a onda smo pokvarili sliku (k'o krmača masnu krpu)...
Itd (jedno 120 strana u wordu, zasad).
Ja sam Štefu sada poslao jednu sitnicu sa enigmatskog takmičenja u Beočinu (restoran Karaš i Bane...),a zanimljivo,Banetu sam malo prije toga poslao jednu turu rebusa.Baš danas sam u Staroj adi kolegama i pomenuo da bi bilo zanimljivo(makar meni) da svi mi koji smo zainteresovani za to napišemo neka svoje sjećanja,sitnice i sa Sureta ,i te anegdota i drugo(nešto što smatramo da bi i drugi voljeli pročitati) i da se to onda upakuje u korice.Nakupilo bi se tih sitnica,a mislim da bi bilo zanimljivo štivo.
Splitski pozdrav zagonetnom kvartetu!
Постави коментар