TONČI PIŠE

Piše Tonči Milat

Već sam pisao opsežno o svom mišljenju kad je riječ o korijenima, ponovljenim dvoslovima i sličnim manjkavostima u križaljkama, najčešće u kontekstu "diskvalificiranja" radova s tim manjkavostima s natječaja. Vjerujem da je očito da se ja i Mladen (a pogotovo Nedjeljko) značajno razilazimo u mišljenju. Međutim, vrsta problema kojom se bavimo nije ni po čemu specifična za enigmatiku (u mom poslu, redovito se bavimo sličnom tematikom, npr. kad je riječ o pokazateljima uspješnosti tvornica: pokazateljima koji nerijetko odlučuju o tome gdje će proizvodnja rasti, a gdje padati).
U konačnici, rasprava se uvijek svodi na jednostavnu distinkciju: princip u odnosu na pravilo, i duh zakona u odnosu na slovo zakona.
Odluke se donose na temelju principa. Pravila se uvode da bi odlučivanje pojednostavnilo i ubrzalo. Principi su dugovječniji od pravila (iako se i oni mogu promijeniti: npr. utjecaj na okoliš prije 20 godina nije bio bitan kod evaluacije tvornica, a sada jest, čak i ako je tvornica zbog toga neznatno skuplja!).

Dakle, ponovit ću kako ja razmišljam o ne samo korijenima ili ponovljenim dvoslovima, već općenito pravilima u enigmatici: pravila moraju postojati i biti iskomunicirana (tipično od enigmatske redakcije ili organizatora natječaja), jer svim sudionicima jasno daju do znanja razinu stručnosti koju moraju doseći da bi o tim pravilima mogli konstruktivno raspravljati i preispitati ih. Uostalom, i Picasso je stvarao klasična djela prije nego se odlučio na revoluciju u svojoj grani umjetnosti. Pravila omogućuju da se odlučivanje ubrza i pojednostavni: ako je unaprijed rečeno da će korijeni na nekom natječaju biti diskvalificirani, žiri ima lakši posao. Dakle, jednako kao što se pravila košarke ili nogometa ne mijenjaju tijekom utakmice, ne mijenjaju se ni tijekom natječaja, ali je nužno da su poznata unaprijed. Ponekad su ta pravila zamijenjena smjernicama, što je blaži oblik, ali enigmatima daje jasno do znanja koji će se radovi preferirati, i to je sasvim u redu: tko želi pobjedu, ili visok plasman (ili objavu u specifičnom časopisu!), pobrinut će se da svoje izglede ne ugrozi nepotrebno. Međutim, pravila nisu ni vječna ni aksiomi: poanta je da je potrebna stručnost da ih se odvagne i ocijeni njihova relevantnost.
Natrag na temu: izbjegavanje korijena ili ponovljenih dvoslova nije samo sebi svrha: ono je posljedica principa.
Princip glasi (primjerice): sadržaj križaljke mora biti raznolik, jer ga to čini zanimljivijim rješavaču.

Iz principa proizlazi pravilo koje olakšavaj njegovu procjenu: najlakše pravilo koje možemo uvesti je: pojam u križaljci se ne smije ponoviti. S vremenom pravilo postaje specifičnije: "dvoslov u križaljci je pojam i ne smije se ponoviti". "Korijen pojma se ne smije ponoviti". Ovakav razvoj je prirodan, jer smjernice suradnicima drži čvrstima dok god je kvaliteta suradnje varijabilna.
Općenito, u situaciji kada je broj vrhunskih stručnjaka u nekom području nizak (npr. u začecima neke djelatnosti), korisno je princip pretočiti u konkretno pravilo, jer se time filtrira veliki broj nekvalitetnih doprinosa. Pravilo je tu jer početnik nije u stanju razlučiti koji bi faktori mogli predstavljati valjan razlog da se pravilo prekrši.

Međutim, vrhunski stručnjak u bilo kojoj djelatnosti u stanju je odvagnuti više faktora, od kojih neki "vuku" u suprotnim smjerovima: jednako kao što sastavljanje bjeline smanjuje protočnost križaljke, pa je ta dva suprotna faktora potrebno optimizirati, ponavljanje korijena može poboljšati kvalitetu rada u njegovim različitim dijelovima, a riječi koje sadrže ponovljeni korijen mogu biti dovoljno duge da je njihov "ostatak" više doprinio povećanju raznolikosti nego što ju je ponavljanje korijena ugrozilo. Možda bi izbjegavanje dvoslova rezultiralo manje kvalitetnim pojmom, i autor svjesno odluči da je "žrtva" vrijedna. Naravno da za ovakvu procjenu treba biti dovoljno dobar, kao što dovoljno dobar mora biti i onaj koji će njegovu odluku procijeniti. U tom smislu, autor ukazuje povjerenje prema onima koji procjenjuju njegov rad: vjeru da će onaj tko ga ocjenjuje uložiti vrijeme da bi prošao kroz isti mentalni proces kao i sam autor: razmatranje alternative. Naravno, u većini djelatnosti glavna je smjernica "Escalate before you deviate": čak i ako je pravilo zastarjelo, potrebno ga je slijediti dok se ne postigne konsenzus da je vrijeme za njegovu reevaluaciju. Drugim riječima, na autoru je "težina dokaza": potreba da ukaže da je reinterpretacija pravila rezultirala većom kvalitetom. Ponovno, zbog toga je o ovakvim temama poželjno raspravljati izvan natjecanja, a u slučaju sumnje mišljenje žirija ili redakcije dobiti unaprijed: u suprotnom, ugrožavamo vlastiti trud i uloženo vrijeme.

Razmotrimo konkretan primjer: Stanislav Železnik je vrhunski autor. Njegova demonstrirana vještina i iskustvo mu daju kredibilitet da preispita je li pravilo o neponavljanju korijena pravilo ili smjernica. Po konstrukciji rada i konačnom ishodu, vidimo njegov zaključak. Kvaliteta rada je veća jer je ponovio korijen. Usporedba s defektnim proizvodom npr. Adidasa je smiješna i kontraproduktivna za enigmatiku. Kvaliteta enigmatike je nesumnjivo na 40-5% većoj razini nego prije 50 godina. Nemati hrabrosti da se preispitaju vlastiti kriteriji rezultira smrću djelatnosti. New York Times je samo ove godine u svojoj dnevnoj križaljci imao 20 autora mlađih od 25 godina. Što je s balkanskom enigmatikom? Zapela je na formi umjesto na sadržaju.

Da se odmaknem od križaljki i uzmem drugu nedavno revitaliziranu zagonetku: Pasijans. Radovi koje je Milan Sečujski sastavio prošle godine vizualno, sadržajno i tehnički spadaju u najveća dostignuća ove zagonetke u njenoj povijesti. U nekoliko navrata uočio sam da se na njegovim izuzetno kompleksnim radovima komentira kako su dva uzastopna retka u npr. sedmoslovnom pasijansu s konačnim rješenjem logogrifi. Kao i kod gornje rasprave o ponovljenom korijenu, ovakva je kritika za podsmijeh: Milan Sečujski je jedan od najtalentiranijih žonglera riječima na ovim prostorima: zar stvarno mislimo da on sam nije primijetio da su mu dva pojma logogrifi? Naravno da logogrif umanjuje zanimljivost pasijansa (i on, kao i križaljka, ima svoje principe!). Međutim, Milan je već odvagnuo i zaključio da je ostatak uratka vrijedan žrtve u jednom njenom retku: nakon toga je svoj uradak prezentirao publici. Naravno da smo sada svi slobodni odvagnuti na temelju našeg vlastitog znanja i razumijevanja, ali proglasiti zagonetku neispravnom bi bilo jasan pokazatelj da onaj tko MIlana ocjenjuje jednostavno nije svjestan što ne zna. Drugim riječima, potrebno je biti otvorenog uma ako želim izbjeći Dunning-Krugerov efekt kad komentiramo nečiji rad.

Za kraj ovog tijeka misli, pogled na širu sliku: svaka ljudska aktivnost evoluira i preispitivanje pravila ono je što joj omogućuje da ostane relevantna: ponekad će odluka biti da pravilo treba zadržati, i to je sasvim u redu. No ponekad će odluka biti da "olabavljeno pravilo" može čitavu aktivnost pogurati naprijed. U početku su sve križaljke bile simetrične: ovo je posljedica princiipa da je vizualna ljepota mreže faktor u njezinoj kvaliteti. Međutim, pravila da križaljka mora biti simetrična više nije tu: jer je razmatranje alternative otključalo more novih mogućnosti u kojima možemo istraživati ovu vrstu igre riječima. 

Da bi bili u stanju promijeniti paradigmu, moramo smjeti preispitivati pravila: i neka su već davno otišla u ropotarnicu povijesti, ili jednostavno rezultirala širenjem polja na kojem se možemo igrati: u neku ruku, rušimo zidove koje smo si sami zazidali, ali zidovi koji su nekoć štitili kvalitetu mogu postati zatvor kreativnosti ako se netko ne usudi baciti pogled preko njih na drugu stranu i zapitati se "što ako?".

Mislite li npr. da crno polje u križaljci mora označavati kraj riječi? Da se netko nije krenuo igrati s ovom idejom, ne bismo imali kameleonku.

Određuju li okviri mreže kraj riječi u križaljci? Da se držimo tog pravila, ne bismo imali prstenastu križaljku.

Mora li polje u križaljci biti jednoznačno popunjeno? Da se netko nije poigrao s time, ne bismo imali pitijske križaljke.

Mora li u svakom polju križaljke biti točno jedno slovo? Uz slogovne i 2+1 križaljke, ovo bi pravilo eliminiralo i skandi-čahuru.

 

Mora li križaljka biti bez ponovljenih korijena i dvoslova? Zapitajte se: je li ovo pravilo ili princip? Ako je pravilo, je li došlo vrijeme da postane tek smjernica, jer postoje faktori koji mogu prevagnuti u odnosu na suhoparno slijeđenje slova zakona? Ja sam svoje mišljenje otvoreno podijelio s vama, podijelite i vi svoje sa mnom. Ali, učinite to argumentirano, otvoreno i konstruktivno. I kao zadnji komentar: samo ove godine, korijene su u svojim radovima ponovili Pero, Nebojša, Marko...redom najbolji autori koje imamo. Svaki od tih radova sam pogledao, razmotrio alternativu i uvjerio se da im radovi bez problema drže razinu kvalitete koju su si sami zadali. Otpisati rad koji krši neko (stvarno ili zamišljeno) pravilo je lako: staviti se u kožu autora i procijeniti valjanost ovakvog otklona od norme je teško. Međutim, ako želimo da naše mišljenje ima težinu, onda prečaca nema: jer, enigmatika je previše odmakla naprijed da bi nam tek pogled bio dovoljan da ocijenimo nečiju kvalitetu. I to je, na kraju priče, dobra stvar, čak i ako se tako ne čini na prvi pogled!