Mogao je ići naslov TAKO JE RADIO ŽELEZNIK STANISLAV. Velika većina Žestinih radova je imala i bjelinu, počesto poveliku, no ovo jeste dobro odabran rad da se pokaže ljepota sadržaja u izvedbi najvećeg majstora u tom dijelu križaljkaške kreativnosti. Zadovoljstvo rješavača je cilj, poštujemo ga i ne spuštamo na nivo svjedoka (i ponekad žrtve) naših kreativnih ambicija druge vrste. Mjeru i balans određuju urednici.
Ovdje Jovan skreće pažnju na dva pojma, odnosno podsječa na stalnu dilemu "korjenovanja". Znamo da postoje dva potpuno suprotstavljena mišljenja - rigoroznog (ne može nikako!) i liberalnog (zašto da ne?!).
Meni ova dva pojma u istoj ukrštenici nimalo ne smetaju, a glavni argument mi je - 100% "običnih" rješavaća pojavu dva ovakva pojma neće ni zapaziti, ili će je zapaziti ali ih nije briga za to. Garantovano!Provedite anketu među rješavačima i ako makar jedan kaže da mu je zasmetalo DOBROĆUDNOST i DOBRODOŠLICA, spreman sam da pojedem (svoju) tastaturu, a ako bude trebalo i monitor. Naravno, uvažavam stav redakcija koji tako nešto ne dozvoljavaju, ali to možemo shvatiti samo kao smjernicu sastavljaču da se dodatno potrude prilikom sastavljanja.
Za rješavače ovo je jedna veoma ugodna ukrštenica i vjerujem da je uživao svako ko ju je rješavao (pa i ja). Za sastavljače može biti samo odličan primjer kako bi trebalo raditi, ako sastavljamo za rješavače... A to što dvije dvanaestoslovne složenice počinju istim sastavnim dijelom, pa šta onda!
Rado prihvatam odgovornost za ovu manjkavost, (kad si ti Slavko došao?) biće da je nisam ni zapazio, ... urednikovanje kad redakcija broji jednu osobu (čovjek orkestar, lijepa sintagma) nije ono što obično mislimo.... A da jesam, pogledao bih može li se lako promijeniti a da ostane u autorovom stilu, Žesta je bi super blaga osoba, ne vjerujem da bih ga gnjavio time... Generalno se, naravno, slažem da isti korijen (pogotovo ovako očit) treba izbjegavati, u analizi ili natjecanju bih bio strog.
Rangiranje kriterija je velika tema - kako porediti prisustvo neriječi (jednoslova, dvoslova, kratica...), odnosno odsustvo ukrštanja riječi u tim poljima sa istim korijenom, prisustvom dva ista dvoslova i sl. Neke stvari smo davno naučili i usvojili, ali to ne znači da je u kamenu zapisano... Mnogo šta se promijenilo, razvoj (sa navodnicima i bez) ide kako ide, moje je mišljenje da bi trebao ići u smjeru podržavanja opstanka enigmatike i približavanja njenoj suštini, kombinaciju ta dva cilja vidim u zajedništvu autora i rješavača u kreativnoj igri riječima. Izvinjenje zbog ponavljanja... repetitio est ...
Na temu enigmatizama, odnosno definicije tog često korištenog pojma. Ako ću pokušati biti precizan za mene je to pojam kojim se vadimo, koga nema u svakodnevnom govoru obrazovane i elokventne osobe, koga nema ni u najdebljim enciklopedijama, koga ne bi trebalo biti ni u križaljci, ali eto... Dakle, Ita Rina jeste prečesto korištena, bolje je izbjeći, ako je već unutra valjalo bi je malko detaljnije, informativnije opisati..., ali nije u istoj kategoriji kao opskurne gluposti sa interneta koje svi trpamo da bi spasili kombinaciju, rastegli bjelinu.... Ne može je biti među pojmovima ispod bušmana.
Moja opsaka nije te prirode. Samo sam eventualnim kritičarima mog stava ("Može ovako, a da se i ne osvrnemo na to!") skrenuo pažnju da moj stav nije u službi branjenja redakcije. Nebitno je kroz čije je ruke prošla ukrštenica (tvoje ili moje ili nekog trećeg npr. Žarka Đokića koji je opisivao bušmane) - Ukrštenica je DOBRA, a izrađavam joj i DOBRODOŠLICU na TIO. DOBROĆUDNI komentari su poželjni, pa makar bili sasvim suprotni mom stavu.
Ja sam startao u jesen 1982... naravno da si pojačao "ekipu", ali su udvostručili i obim posla..., da nismo prešli na tjedno izlaženje bio bih ja sam još dugo.
I Orbis je započeo kao i Test, honorarni urednici biraju iz, najvećim dijelom slučajne, suradnje i slažu list. Onda je iz Beograda došla Nurdžihana i sjetila se da je neki manijak i crtao letrasetom svoje radove za Mozaik jer je htio da enigmatika izgleda bolje..., naravno da nije bilo samo to, imao sam 7 godina rada na HIK-u... Imala je ona poštovanja za enigmate i enigmatiku, u Mozaiku je bila okupljena dobra ekipa. Poslije je iz Asa došao Milan koji je shvatao komercijalnost enigmatike i naš trud, bio je vrlo fer.
Za rešavača može biti ugodna i ukrštenica mileta budića, pod parolom: rešavači (čitaj: babe i dede) ništa ne znaju, ništa ne primećuju, ništa im ne smeta i svi mi možemo da budemo budići. To, prosto, nije ispravan zanatski stav. Niti pošten. Time relativizujete i obarate esnafske kriterijume, a sebi valjda pravite alibi da budete budići kad ste u cajtnotu ili kad, jednostavno, ne umete bolje.
Evo paralele: moje kuče ne voli granule. Kupujem mu neku jeftinu salamu koju zovem pasja radost, a zapravo je namenjena ljudima. Kad je oljuštim, uvek se iznova zgrozim, stresem čak, i pitam se jel moguće da postoje ljudi koji to kupuju za sebe ili za svoju decu. A ima takvih ljudi, i možebiti da im je baš ugodna. Istina, moj Čarni nije čovek, ali i on ima dušu i baš mu duši godi. Nešto mislim, možda postoje i ljudi kojima bi njegove granule bile ugodne. Ima svakakvih.
Elem, dotična salama se očito prodaje. Da se ne prodaje, ne bi je više bilo u prodavnicama, većina bi odbacila proizvod kao škart i nestao bi sa tržišta. A ne nestaje već godinama.
I sad, na osnovu toga neko može da kaže: to je super, jeftino, može se jesti, što da ne, niko neće umreti. I taj neko će kupovati samo pasju radost, njemu je i namenjena. To mu je, jelte, ugodno. Ako većina razmišlja kao on - a većina je sirotinja i nema kud - to i dalje ne znači da treba prestati sa proizvodnjom skupljih i kvalitetnijih salama.
Da ne razmotavam dalje. Poenta je da zakržjali ili posebnim interesima oblikovan ukus većine ne treba i ne sme da utiče na zanatske kriterijume. Ni u mesnoj industriji, ni u proizvodnji enigmatike, ni bilo gde. Povlađivanje vodi daljem povlađivanju, komercijala je pojam suprotan kvalitetu, pa ako se kriterijumi proizvođača zasnivaju samo na "većini je ugodno, a džep pazar nam je najbolji", tu kvaliteta više nema.
Potpisujem sve osim te salame za cuku, zvuči baš loše. Sjetih se konzervi koje smo dobijali u izbjeglištvu, komšijske mačke su odbijale da ih jedu, poštovanje i mačkama i komšijama. Sjetih se i mog cuke i razlike kad sam ga sa kremenja (Mesud tako zove granule, odnosno suhu hranu za pse) prebacio na normalnu hranu.
Ima feler. Feler se ne može pravdati brendom. I kad Adidas izbaci na tržište trenerke ili patike sa sitnom greškom, cena ide 50 % dole. A to može da bude nešto sasvim nebitno (recimo, jedva vidljiva crtica). Zanemarujući taj feler, ukrštenica je solidna. Eto, recimo, nema glagola. Ali čak i kad ponavljanje nije sasvim nametljivo, kao ikako-dakako, to nije dobro jer ukazuje na otaljavanje.
Raspisao sam se malo previše, pa sam umjesto komentara poslao Slavku e-mail, a ovdje tek ukratko: ono što Mladen smatra "felerom", ja smatram "kompromisom": dakle, ne mislim da je riječ o defektu koji proizvod čini bezvrijednim (ili značajno manje vrijednim), već o odluci da je prihvatljivo ponoviti korijen jer se time dobio BOLJI uradak (kao da napravim tenisice koje ne mogu na kišu, ali koje su bolje za atletsku stazu).DOBROĆUDNOST i DOBORDOŠLICA su među najboljim, ali i najuočljivim pojmovima u uratku: nemoguće da autor nije svjestan ponovljenog korijena: očito je da je zaključio da je utjecaj tog parametra minoran. I ja se slažem s autorom: odličan uradak.
Nisam imao nameru da diskusiju pretvorim u "za i protiv Železnika".
Železnik je Železnik, legenda, odlično je radio u svoje vreme, no s obzirom na to da ja nemam karakter obožavaoca, kad govorim o njemu ipak bih pre rekao RADIO je dobro, a ne "uvek je bio dobar" ili "njegovo se ne poriče". Ja nisam ni ćorav, ni zaslepljen bilo kakvim idealizacijama i divljenjem, pa sam primetio da nije uvek bio mnogo dobar: izvolite poglediti u Vjesnikovim kvizovima njegove rutinske, tezgaroške sastave.
Ako baš hoćete da negujete nerealnu i idealizovanu predstavu o bilo kome, onda treba da pazite šta citirate. Citajte samo ono što je bilo dobro, odlično, vrhunsko i što ne otvara ovakve teme. Železnik je autoritet, i vi na ovaj način zapravo svima šaljete poruku: evo, autoritet je to radio, baš je dobro ispalo, što i vi ne biste tako?
Ukrštenica koju vidimo ima više felera, a najočigledniji je smo potanko obradili. Najiskrenije sumnjam da je reč o goreopisanom kompromisu, jer ovde nikakvo stremljenje formi nije uplivisalo sadržaj. Na svom blogu sam predstavio i sastav sa 2 Anite Mezetove u mnogo manjoj mreži (nastranu što je reč o generalno slabom autoru, poenta je da se i takve stvari dešavaju), a oni koji imaju dovoljno sastavljačkog iskustva sigurno znaju da je ponavljanje slično Žestinom jedan od stalno prisutnih neprijatelja.
To je, prosto, neprijatelj svakog sastava, ne samo enigmatskog. Kad piše tekst, dobar novinar pazi da ne upotrebi dve iste formulacije, o dobrim piscima da ne govorim. Sad, ja ne znam koji je vaš referentni okvir (ugodnost neukih rešavača i mekane patike?) i imate pravo da sopstveni ukus i zauzimanje za sopstvene interese. Ako ne koristite kao orijentire slične proizvode duhovne kulture, dakle, one čiji su gradivni elementi reči, vi zapravo sami sebe degradirate: isključujete enigmatiku iz stvaralaštva. A ako je već isključujete, to ne bi trebalo da radite javno, jer će vam se u odbrani lošeg pridružiti svi loši sastavljači - i pošto je loših u svim vremenima bilo više nego dobrih - većina bi mogla da nadglasa manjinu. I onda bismo mogli da ukinemo sve kriterijume jer većina smatra da su nepotrebni, a kao prozvod namenjen tržištu - bez stvalačke vrednosti - ukrštenica može da bude bilo kakva, kao što sam u prošlom javljaju već objasnio.
Uopće se ne slažem, Mladene. Možda da započnem sa starim citatom: "Courage is knowing it might hurt and doing it anyway. Stupidity is the same and that's why life is hard." Dakle, moje je mišljenje da je bilo koja aktivnost čija su pravila uklesana u kamen osuđena na propast. Razlog je jednostavan: samo su dvije grupe ljudi koje ignoriraju pravila: kao što si i sam prepoznao: najbolji i najgori. Izravna posljedica navedenog je da slijepo pridržavanje pravila u igri ostavlja samo prosječne. Drugim riječima, umjesto umjetnosti imaš zanatstvo. Ako želimo da neka aktivnost živi, moramo razmišljati o njenim principima, a ne pravilima. Pravila zastarijevaju, na name je da prosuđujemo o njihovoj relevantnosti. Da se naslonim na tvoj primjer: znaš li koliko stilskih, pa čak i gramatičkih manjkavosti ima u djelima jednog Hemingwaya? Čini li to njegove uratke bezvrijednima? Nedjeljkovim riječnikom, treba li ga "diskvalificirati"? Slijepo držanje pravila je smrt inovacije, a bez inovacije nema opstanka. Tvoje je strah da fleksibilnost u kriterijima otvara vrata prosječnosti. Moj je odgovor da rigoroznost u kriterijima stvara isti efekt, 10 puta brže i gore. Kad je Marko osvojio PH s ponovljenim korijenom, je li redakcija Kviskoteke reagirala na ijedan komentar koji je to istaknuo? Naravno da ne, ti komentari nisu vrijedni pažnje. Zar stvarno mislimo da kao enigmati nismo u stanju diferencirati između amatera koji je jedva sklopio kombinaciju i ponovio korijen, i majstora koji je procijenio da isti taj korijen nije vrijedan pažnje? To ne samo da je potcjenjivački, nego radi upravo no čega se bojiš degradira ono čime se bavimo.
Je li sve ovo što pišem znak da ono što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu? Naravno, ali poanta je da smo dovoljno zreli da prepoznamo u svakom pojedinom uratku je li ga napravio Jupiter ili vol. OSIM ako se odlučimo biti roboti i slijepo citirati pravilnik. Teko noda se degradiramo.
Slažem se s Mladenovim komentarima. Ipak smo ustanovili neka pravila kako treba da izgleda pristojna križaljka/ukrštenica. Ja i kad pravim duplerice ili npr. veliku Feniksovu talijanku nastojim da u njoj nema niti jedan ponovljeni dvoslov a kamoli da u njoj imaju pojmovi istog korijena!
Kakve poruke šaljemo objavljivanjem nekih radova, komentara, teorijskih napisa? Svaki će konzument imati svoje shvatanje u skladu sa različitim faktorima koji to određuju. Moje je shvatanje da u ovoj zanimljivoj diskusiji Mladen ne zagovara slijepo slijeđenje pravila niti Tonči zagovara ukidanje pravila, dakle mogu se složiti s obojicom. No, suština (neki bi rekli đavo) je u detaljima, ali i velikoj slici.
Mladen je u pravu kad govori o riziku da početnici slijede objavljene (dakle prihvaćene) slabosti koje vide i da to obara kvalitet radova i ozbiljnost zanata. O tome sam pisao na temu bjelina, blogova, podrške početnicima i sl. Tonči je u pravu kad kaže da pravila krše najbolji i da je inovativnost uvjet opstanka. Inovativnost smatram izuzetnim doprinosom i otud moje samohvale (motiv je provociranje daljeg traženja, analiza...) na neke teme.
Ono što je naš problem u ovom kontekstu je odsustvo kritičke riječi, uputa urednika, diskusija sa većim brojem sudionika različitih generacija, uloga, mišljenja… Ako se diskusije i dese onda se važne poruke i zaključci izgube u percepcijama da se radi o nekakvim osobnim “duelima”, ne pomaže ni gubljenje fokusa (npr moje nostalgične digresije).
Nemam dilema da trebamo pravila i da imamo zrelosti da prosuđujemo njihovo (ne)provođenje, ali nemamo ozbiljnu i kontinuiranu enigmatsku kritiku, tek incidentno ponešto napišemo… Redakcije trebaju bezbroj strana, dakle profesionalne proizvođače, urednici će korigirati i usmjeravati njih, nemaju vremena ili možda ne vide smisla u usmjeravanju ipak moguće početničke populacije (naravno nema govora o masovnosti, no, možda smo prelako odustali i režemo granu na kojoj naš hobi sjedi). Sastavljači će tražiti upute dešifrirajući kriterije u onom što se objavljuje i, naravno, pojednostavljujući (jer ne mogu dobaciti do kompleksnog uredničkog pristupa) linijom manjeg otpora reći "OK, jednoslovi i dvoslovi, kratice, enigmatizmi su prihvatljivi... važno je razvući bjelinu...". Blogovi su posebna priča, sudeći po onom što vidimo prioritet je broj postova i broj posjeta.
Analitičnost i dijagnostika traže sagledavanje i detalja i velike slike, napredak (da ne kažem terapija) traže značajan stepen saglasnosti (2-3 diskutanta ne mogu to proizvesti, mogu pokušati potaknuti...) i na tome zasnovan ozbiljan i inovativan rad.
Hvala obojici, s nestrpljenjem čekam Tončijev esej, a i svaki drugi komentar.
@Slavko: vidim da smo u istom ritmu: ja sam Roku upravo oprao zubiće i spremio ga za krevet:) @Rešad: kad kažeš da nastojiš da u križaljci nema ponovljenih dvoslova, bitno je naglasiti: to radim i ja. Neću svijesno pustiti ponovljeni dvoslov u rad ako ga mogu bezbolno ukloniti. Pitanje je: bi li stvarno bacio vrhunsku križaljku u koš samo zato što se iz nje ne može ukloniti ponovljeni dvoslov? To je razlika između pravila i principa. I ja slijedim princip: nastojat ću izbjeći ponovljeni dvoslov jer je slabost. No, za mene je npr. loš pojam veća slabost od ponovljenog dvoslova. Ja nemam osobno pravilo da je križaljka neispravna ako u njoj ponovim dvoslov, niti to smatram kritičnom manom. Isto je i za korijen. Maknimo se iz čiste hipotetske situacije u jednu bližu stvarnosti: zamisli da započneš križaljku pojmom IVAN BEZ ZEMLJE. Križaljka ide po planu, i zadovoljan si svime do sada urađenim. Dođeš u donji desni kut, i pogledaš slova koja su zacementirana: *VANG*****. Potrebno je dovršiti rad. Jednostavno pitanje: bi li radije uvrstio AVANGARDA# (ili neku inačicu bez crnog polja) ili sočan pojam kao IVAN GROZNI? Ja ne bih oklijevao, niti bi me grizla enigmatska savjest: dovršio sam uradak još jednim odličnim pojmom: vjerojatno najboljim mogućim. Možda bih malo oklijevao kod trećeg Ivana, ali kod ovog ne bih ni trepnuo.
Da ukratko prokomentarišem ono što je stiglo, pre nego što legne taj esej.
Nemam posebne primedbe na Tončijevo kazivanje jer veći deo uopšte ne razumem. Sve mi je to u haosu, ne mogu da nađem prvu premisu, a nije mi baš blisko to intuitivno izražavanje.
Nekako mi se čini (ali sve ostaje na činjenju) da se kao podtekst Tončijevog posta pojavljuje odbrana najboljeg iliti Jupitera. To, na neki način, i objašnjava zašto ne razumem: najbolje valjda razumeju samo najbolji, a mi ostali, da ne kažemo volovi, možemo samo da naslućujemo te umne visine. Kao, imamo apriorno najboljeg (a ja, vo, uopšte ne mislim da takvi postoje) i njemu je dozovoljeno da krši pravila zato što je apriorno najbolji. Circulus vitiosus. Dalje, ta totalna relativizacija kriterijuma meni, volu, deluje kao... ne znam... dekadencija. Kao slika raspada. Dabome, Ima u stvaralaštvu inovacija koje dolaze od bolesti, od propadanja duha, neke od tih inovacija su vremenom postale vrlo cenjene, ali klasika je zauvek ostala klasika. Umetnost se ne vrednuje prema kršenju pravila, niti je pojam suprotan zanatu. Ona umetnost koju ja za podržavam je manje-više akumulativna i nadrasta i tradiciju, i zanat, ali ih ni u kom slučaju ne negira. To je moj stav, može se reći i ukus: ne volim razbijenu formu. Moguće je da nečiji Jupiter ima pravo da razbija formu, ali šta se to mene tiče?! A ako se već govori o inovacijama, sporni sastav ne može biti adekvatna ilustracija jer tu ništa nije novo, a i kad zanemarimo sve manjkavosti, pa ga ocenimo - a ne diskvalifikujemo - ostaje u zoni proseka.
Propustih naglasiti glavnu poentu, Tončijev PRINCIP, to je to, pokušajmo sagledati sve varijante shvatanja suštine enigmatike, sigurno je da će biti razlika, ali i da ćemo naći presjek skupova. Za mene je to kreativno igranje riječima i zajedništvo autora i rješavača, sve viđeno u kontekstu ugroženosti, odnosno opstanka ozbiljne enigmatike. Ako to ili nešto drugo prihvatimo kao suštinu, onda ćemo svaki pojedinačni kriteriji ili incident prosuđivati po tome koliko je usklađen sa tom suštinom.
IVAN GROZNI je sigurno dobitak u pomenutom primjeru, bio bi to i treći IVAN TRNSKI, pogotovo ako ga opišemo kao autora prelijepe pjesme "Oj jesenske duge noći". Naravno, lakše je brojati i diskvalificirati, možemo i trebamo slobodnije, kraetivnije, bolje. To ne znači neozbiljnije, divljanje bez pravila i logike... Nikad najlakše i najsigurnije nije bilo najbolje, nikad nije vodilo napretku.
Organizatori natjecanja bi trebali precizirati šta se očekuje od autora, šta je prihvatljivo, a šta ne..., jednako dogovoriti sa članovima žirija, a na svakom je uredniku da procijeni šta je dobitak za njegovo izdanje, ali i enigmatiku kao hobi i zanat.
Mlađo, previše si isključiv. Kažeš da se umjetnost ne vrednuje kršenjem pravila. Tu se slažemo. Ja tvrdim da se umjetnost ne vrednuje poštovanjem pravila. Pravila su samo okvir koji definiramo da bi lakše donosili odluke. Neka su pravila jača, neka slabija. Poanta je da je riječ o spektru, i da se definicija mijenja s vremenom. Prije 70 godina su sve križaljke morale biti simetrične. U slovenskoj enigmatici svi pojmovi moraju biti imenice. U američkoj enigmatici nisu dopušteni dvoslovi i jednoslovi. To su pravila koja važe u određenom periodu, u određenom području. Moja tvrdnja je da njihvo slijeđenje ne jamči kvalitetu, niti njihovo kršenje istu upropaštava. Neka su pravila još uvijek neslomljiva i svaki ih novi sastavljač mora naučiti: Pojmovi u križaljci moraju biti ispravni. Mreža mora biti u potpunosti povezana (bez izoliranih dijelova). Zašto su ta dva pravila (trenutno) nepreispitiva? Jer su dio prešutnog "ugovora" s rješavačem: da je zagonetka koju popunjava ispravna, te da će mu biti dana poštena šansa da je popuni: ako nešto ne zna isprve, može pojmu pristupiti iz drugog smjera. Međutim, druga pravila su s vremenom ukinuta ili izmijenjena:npr. prije 50 godina američke križaljke nisu mogle imati imena brendova. Ukidanje tog pravila uvelo je (među ostalim) američku enigmatiku u zlatno doba. Sva pravila počinju dobrom namjerom (npr. ovo je počelo od principa da pojmovi ne smiju biti opskurni: no, kada su imena brendova to prestala biti, i pravilo je izgubilo na snazi). Nitko ovdje ne tvrdi da ponovljen dvoslov ili korijen nije slabost. Također, početniku je lakše reći "ovo može, ovo ne može", jer mu smanjujemo broj faktora o kojima mora razmišljati. Ako u sadržajno slabom radu ponovi korijen, naravno da je neiskusnom autoru poželjno ukazati da poradi i na tom aspektu. Međutim, ako ih ne naučimo zašto je to slabost, i na čemu sve treba raditi i koliko je svaki od tih dijelova važan, ne samo da će ostati početnik, nego će i ostati ispodprosječan. Neki vječni početnici potom će druge radove prosuđivati po tim pravilima, bez da su naučili principe iz kojih su ta pravila proistekla: i kvalitetni, inovativni radovi (kao i njihovi autori) će biti podcijenjeni i odbačeni. To je degradacija zanata, a ne DOBRODOŠLICA i DOBROĆUDNOST u kvalitetnom uratku. Zbog toga onaj moj primjer od maloprije: ja nisam među najboljim križaljkašima u Hrvatskoj, ali sam dovoljno dobar da procijenim da moj uradak može podnijeti ponovljen korijen, čak i biti boljim zbog toga. Strah da propuštanje ponovljenog korijena vodi dekadenciji je za mene čisti ludizam: mladom autoru se može ukazati zašto je izbjegavanje korijena važno, ali mu se bez straha može i dan-danas pokazati ova križaljka da bi ga se naučilo što je dobro.
Dakle, ne zalažem se ni za kakvu "Protekciju" top-autora: u potpunosti si "promašio fudbal". zalažem se da se autorskom radu pristupa s poštovanjem, a najbolji način vrednovanja uratka je upravo to da se psotavimo u kožu autora i procijenimo odluke koje je donio. Evo najjednostavnijeg primjera: svako crno polje je odluka: žrtvovali smo dio mreže. Međutim, ako smo time dobili lijep pojam, ili bjelinu, takva odluka je ispravna. Ponovljeni dvoslov je veća žrtva (smanjili smo raznolikost u mreži), i ne treba ga shvaćati olako: ali ako pogledom na mrežu vidimo da je taj ponovljeni dvoslov rezultirao boljim uratkom općenito, niti autora treba pretjerano penalizirati, niti rad treba diskvalificirati.
24 коментара:
Mogao je ići naslov TAKO JE RADIO ŽELEZNIK STANISLAV. Velika većina Žestinih radova je imala i bjelinu, počesto poveliku, no ovo jeste dobro odabran rad da se pokaže ljepota sadržaja u izvedbi najvećeg majstora u tom dijelu križaljkaške kreativnosti. Zadovoljstvo rješavača je cilj, poštujemo ga i ne spuštamo na nivo svjedoka (i ponekad žrtve) naših kreativnih ambicija druge vrste. Mjeru i balans određuju urednici.
Ovdje Jovan skreće pažnju na dva pojma, odnosno podsječa na stalnu dilemu "korjenovanja". Znamo da postoje dva potpuno suprotstavljena mišljenja - rigoroznog (ne može nikako!) i liberalnog (zašto da ne?!).
Meni ova dva pojma u istoj ukrštenici nimalo ne smetaju, a glavni argument mi je - 100% "običnih" rješavaća pojavu dva ovakva pojma neće ni zapaziti, ili će je zapaziti ali ih nije briga za to. Garantovano!Provedite anketu među rješavačima i ako makar jedan kaže da mu je zasmetalo DOBROĆUDNOST i DOBRODOŠLICA, spreman sam da pojedem (svoju) tastaturu, a ako bude trebalo i monitor. Naravno, uvažavam stav redakcija koji tako nešto ne dozvoljavaju, ali to možemo shvatiti samo kao smjernicu sastavljaču da se dodatno potrude prilikom sastavljanja.
Slobodno ošinite po meni!
(Ne)bitna napomena - U vrijeme objave ukrštenice nisam bio ni blizu redakcije "Orbisa". Dakle, nemam "lični interes".
Za rješavače ovo je jedna veoma ugodna ukrštenica i vjerujem da je uživao svako ko ju je rješavao (pa i ja). Za sastavljače može biti samo odličan primjer kako bi trebalo raditi, ako sastavljamo za rješavače... A to što dvije dvanaestoslovne složenice počinju istim sastavnim dijelom, pa šta onda!
Rado prihvatam odgovornost za ovu manjkavost, (kad si ti Slavko došao?) biće da je nisam ni zapazio, ... urednikovanje kad redakcija broji jednu osobu (čovjek orkestar, lijepa sintagma) nije ono što obično mislimo.... A da jesam, pogledao bih može li se lako promijeniti a da ostane u autorovom stilu, Žesta je bi super blaga osoba, ne vjerujem da bih ga gnjavio time... Generalno se, naravno, slažem da isti korijen (pogotovo ovako očit) treba izbjegavati, u analizi ili natjecanju bih bio strog.
Rangiranje kriterija je velika tema - kako porediti prisustvo neriječi (jednoslova, dvoslova, kratica...), odnosno odsustvo ukrštanja riječi u tim poljima sa istim korijenom, prisustvom dva ista dvoslova i sl. Neke stvari smo davno naučili i usvojili, ali to ne znači da je u kamenu zapisano... Mnogo šta se promijenilo, razvoj (sa navodnicima i bez) ide kako ide, moje je mišljenje da bi trebao ići u smjeru podržavanja opstanka enigmatike i približavanja njenoj suštini, kombinaciju ta dva cilja vidim u zajedništvu autora i rješavača u kreativnoj igri riječima. Izvinjenje zbog ponavljanja... repetitio est ...
Na temu enigmatizama, odnosno definicije tog često korištenog pojma. Ako ću pokušati biti precizan za mene je to pojam kojim se vadimo, koga nema u svakodnevnom govoru obrazovane i elokventne osobe, koga nema ni u najdebljim enciklopedijama, koga ne bi trebalo biti ni u križaljci, ali eto... Dakle, Ita Rina jeste prečesto korištena, bolje je izbjeći, ako je već unutra valjalo bi je malko detaljnije, informativnije opisati..., ali nije u istoj kategoriji kao opskurne gluposti sa interneta koje svi trpamo da bi spasili kombinaciju, rastegli bjelinu.... Ne može je biti među pojmovima ispod bušmana.
Moja opsaka nije te prirode. Samo sam eventualnim kritičarima mog stava ("Može ovako, a da se i ne osvrnemo na to!") skrenuo pažnju da moj stav nije u službi branjenja redakcije. Nebitno je kroz čije je ruke prošla ukrštenica (tvoje ili moje ili nekog trećeg npr. Žarka Đokića koji je opisivao bušmane) - Ukrštenica je DOBRA, a izrađavam joj i DOBRODOŠLICU na TIO. DOBROĆUDNI komentari su poželjni, pa makar bili sasvim suprotni mom stavu.
Pojačao (ili "pojačao") sam redakciju Orbisa na jesen 1987. godine. Mojim dolaskom broj enigmata u redakciji se udvostručio :)
Ja sam startao u jesen 1982... naravno da si pojačao "ekipu", ali su udvostručili i obim posla..., da nismo prešli na tjedno izlaženje bio bih ja sam još dugo.
I Orbis je započeo kao i Test, honorarni urednici biraju iz, najvećim dijelom slučajne, suradnje i slažu list. Onda je iz Beograda došla Nurdžihana i sjetila se da je neki manijak i crtao letrasetom svoje radove za Mozaik jer je htio da enigmatika izgleda bolje..., naravno da nije bilo samo to, imao sam 7 godina rada na HIK-u... Imala je ona poštovanja za enigmate i enigmatiku, u Mozaiku je bila okupljena dobra ekipa. Poslije je iz Asa došao Milan koji je shvatao komercijalnost enigmatike i naš trud, bio je vrlo fer.
Da ošinem na temu: dobroćudnost - dobrodošlica.
Za rešavača može biti ugodna i ukrštenica mileta budića, pod parolom: rešavači (čitaj: babe i dede) ništa ne znaju, ništa ne primećuju, ništa im ne smeta i svi mi možemo da budemo budići.
To, prosto, nije ispravan zanatski stav. Niti pošten.
Time relativizujete i obarate esnafske kriterijume, a sebi valjda pravite alibi da budete budići kad ste u cajtnotu ili kad, jednostavno, ne umete bolje.
Evo paralele: moje kuče ne voli granule. Kupujem mu neku jeftinu salamu koju zovem pasja radost, a zapravo je namenjena ljudima. Kad je oljuštim, uvek se iznova zgrozim, stresem čak, i pitam se jel moguće da postoje ljudi koji to kupuju za sebe ili za svoju decu. A ima takvih ljudi, i možebiti da im je baš ugodna. Istina, moj Čarni nije čovek, ali i on ima dušu i baš mu duši godi. Nešto mislim, možda postoje i ljudi kojima bi njegove granule bile ugodne. Ima svakakvih.
Elem, dotična salama se očito prodaje. Da se ne prodaje, ne bi je više bilo u prodavnicama, većina bi odbacila proizvod kao škart i nestao bi sa tržišta. A ne nestaje već godinama.
I sad, na osnovu toga neko može da kaže: to je super, jeftino, može se jesti, što da ne, niko neće umreti. I taj neko će kupovati samo pasju radost, njemu je i namenjena. To mu je, jelte, ugodno.
Ako većina razmišlja kao on - a većina je sirotinja i nema kud - to i dalje ne znači da treba prestati sa proizvodnjom skupljih i kvalitetnijih salama.
Da ne razmotavam dalje. Poenta je da zakržjali ili posebnim interesima oblikovan ukus većine ne treba i ne sme da utiče na zanatske kriterijume. Ni u mesnoj industriji, ni u proizvodnji enigmatike, ni bilo gde.
Povlađivanje vodi daljem povlađivanju, komercijala je pojam suprotan kvalitetu, pa ako se kriterijumi proizvođača zasnivaju samo na "većini je ugodno, a džep pazar nam je najbolji", tu kvaliteta više nema.
Potpisujem sve osim te salame za cuku, zvuči baš loše. Sjetih se konzervi koje smo dobijali u izbjeglištvu, komšijske mačke su odbijale da ih jedu, poštovanje i mačkama i komšijama. Sjetih se i mog cuke i razlike kad sam ga sa kremenja (Mesud tako zove granule, odnosno suhu hranu za pse) prebacio na normalnu hranu.
Ovo je dobra ukrštenica.
Ima feler. Feler se ne može pravdati brendom.
I kad Adidas izbaci na tržište trenerke ili patike sa sitnom greškom, cena ide 50 % dole. A to može da bude nešto sasvim nebitno (recimo, jedva vidljiva crtica).
Zanemarujući taj feler, ukrštenica je solidna. Eto, recimo, nema glagola.
Ali čak i kad ponavljanje nije sasvim nametljivo, kao ikako-dakako, to nije dobro jer ukazuje na otaljavanje.
Raspisao sam se malo previše, pa sam umjesto komentara poslao Slavku e-mail, a ovdje tek ukratko:
ono što Mladen smatra "felerom", ja smatram "kompromisom": dakle, ne mislim da je riječ o defektu koji proizvod čini bezvrijednim (ili značajno manje vrijednim), već o odluci da je prihvatljivo ponoviti korijen jer se time dobio BOLJI uradak (kao da napravim tenisice koje ne mogu na kišu, ali koje su bolje za atletsku stazu).DOBROĆUDNOST i DOBORDOŠLICA su među najboljim, ali i najuočljivim pojmovima u uratku: nemoguće da autor nije svjestan ponovljenog korijena: očito je da je zaključio da je utjecaj tog parametra minoran. I ja se slažem s autorom: odličan uradak.
Nisam imao nameru da diskusiju pretvorim u "za i protiv Železnika".
Železnik je Železnik, legenda, odlično je radio u svoje vreme, no s obzirom na to da ja nemam karakter obožavaoca, kad govorim o njemu ipak bih pre rekao RADIO je dobro, a ne "uvek je bio dobar" ili "njegovo se ne poriče". Ja nisam ni ćorav, ni zaslepljen bilo kakvim idealizacijama i divljenjem, pa sam primetio da nije uvek bio mnogo dobar: izvolite poglediti u Vjesnikovim kvizovima njegove rutinske, tezgaroške sastave.
Ako baš hoćete da negujete nerealnu i idealizovanu predstavu o bilo kome, onda treba da pazite šta citirate. Citajte samo ono što je bilo dobro, odlično, vrhunsko i što ne otvara ovakve teme. Železnik je autoritet, i vi na ovaj način zapravo svima šaljete poruku: evo, autoritet je to radio, baš je dobro ispalo, što i vi ne biste tako?
Ukrštenica koju vidimo ima više felera, a najočigledniji je smo potanko obradili. Najiskrenije sumnjam da je reč o goreopisanom kompromisu, jer ovde nikakvo stremljenje formi nije uplivisalo sadržaj. Na svom blogu sam predstavio i sastav sa 2 Anite Mezetove u mnogo manjoj mreži (nastranu što je reč o generalno slabom autoru, poenta je da se i takve stvari dešavaju), a oni koji imaju dovoljno sastavljačkog iskustva sigurno znaju da je ponavljanje slično Žestinom jedan od stalno prisutnih neprijatelja.
To je, prosto, neprijatelj svakog sastava, ne samo enigmatskog. Kad piše tekst, dobar novinar pazi da ne upotrebi dve iste formulacije, o dobrim piscima da ne govorim. Sad, ja ne znam koji je vaš referentni okvir (ugodnost neukih rešavača i mekane patike?) i imate pravo da sopstveni ukus i zauzimanje za sopstvene interese. Ako ne koristite kao orijentire slične proizvode duhovne kulture, dakle, one čiji su gradivni elementi reči, vi zapravo sami sebe degradirate: isključujete enigmatiku iz stvaralaštva. A ako je već isključujete, to ne bi trebalo da radite javno, jer će vam se u odbrani lošeg pridružiti svi loši sastavljači - i pošto je loših u svim vremenima bilo više nego dobrih - većina bi mogla da nadglasa manjinu. I onda bismo mogli da ukinemo sve kriterijume jer većina smatra da su nepotrebni, a kao prozvod namenjen tržištu - bez stvalačke vrednosti - ukrštenica može da bude bilo kakva, kao što sam u prošlom javljaju već objasnio.
Uopće se ne slažem, Mladene.
Možda da započnem sa starim citatom:
"Courage is knowing it might hurt and doing it anyway. Stupidity is the same and that's why life is hard."
Dakle, moje je mišljenje da je bilo koja aktivnost čija su pravila uklesana u kamen osuđena na propast. Razlog je jednostavan: samo su dvije grupe ljudi koje ignoriraju pravila: kao što si i sam prepoznao: najbolji i najgori. Izravna posljedica navedenog je da slijepo pridržavanje pravila u igri ostavlja samo prosječne. Drugim riječima, umjesto umjetnosti imaš zanatstvo.
Ako želimo da neka aktivnost živi, moramo razmišljati o njenim principima, a ne pravilima. Pravila zastarijevaju, na name je da prosuđujemo o njihovoj relevantnosti.
Da se naslonim na tvoj primjer: znaš li koliko stilskih, pa čak i gramatičkih manjkavosti ima u djelima jednog Hemingwaya? Čini li to njegove uratke bezvrijednima? Nedjeljkovim riječnikom, treba li ga "diskvalificirati"?
Slijepo držanje pravila je smrt inovacije, a bez inovacije nema opstanka. Tvoje je strah da fleksibilnost u kriterijima otvara vrata prosječnosti. Moj je odgovor da rigoroznost u kriterijima stvara isti efekt, 10 puta brže i gore. Kad je Marko osvojio PH s ponovljenim korijenom, je li redakcija Kviskoteke reagirala na ijedan komentar koji je to istaknuo? Naravno da ne, ti komentari nisu vrijedni pažnje.
Zar stvarno mislimo da kao enigmati nismo u stanju diferencirati između amatera koji je jedva sklopio kombinaciju i ponovio korijen, i majstora koji je procijenio da isti taj korijen nije vrijedan pažnje? To ne samo da je potcjenjivački, nego radi upravo no čega se bojiš degradira ono čime se bavimo.
Je li sve ovo što pišem znak da ono što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu? Naravno, ali poanta je da smo dovoljno zreli da prepoznamo u svakom pojedinom uratku je li ga napravio Jupiter ili vol. OSIM ako se odlučimo biti roboti i slijepo citirati pravilnik. Teko noda se degradiramo.
nemam puni pristup internetu. toncijev esej cu objaviti veceras.
Slažem se s Mladenovim komentarima. Ipak smo ustanovili neka pravila kako treba da izgleda pristojna križaljka/ukrštenica. Ja i kad pravim duplerice ili npr. veliku Feniksovu talijanku nastojim da u njoj nema niti jedan ponovljeni dvoslov a kamoli da u njoj imaju pojmovi istog korijena!
Kakve poruke šaljemo objavljivanjem nekih radova, komentara, teorijskih napisa? Svaki će konzument imati svoje shvatanje u skladu sa različitim faktorima koji to određuju. Moje je shvatanje da u ovoj zanimljivoj diskusiji Mladen ne zagovara slijepo slijeđenje pravila niti Tonči zagovara ukidanje pravila, dakle mogu se složiti s obojicom. No, suština (neki bi rekli đavo) je u detaljima, ali i velikoj slici.
Mladen je u pravu kad govori o riziku da početnici slijede objavljene (dakle prihvaćene) slabosti koje vide i da to obara kvalitet radova i ozbiljnost zanata. O tome sam pisao na temu bjelina, blogova, podrške početnicima i sl. Tonči je u pravu kad kaže da pravila krše najbolji i da je inovativnost uvjet opstanka. Inovativnost smatram izuzetnim doprinosom i otud moje samohvale (motiv je provociranje daljeg traženja, analiza...) na neke teme.
Ono što je naš problem u ovom kontekstu je odsustvo kritičke riječi, uputa urednika, diskusija sa većim brojem sudionika različitih generacija, uloga, mišljenja… Ako se diskusije i dese onda se važne poruke i zaključci izgube u percepcijama da se radi o nekakvim osobnim “duelima”, ne pomaže ni gubljenje fokusa (npr moje nostalgične digresije).
Nemam dilema da trebamo pravila i da imamo zrelosti da prosuđujemo njihovo (ne)provođenje, ali nemamo ozbiljnu i kontinuiranu enigmatsku kritiku, tek incidentno ponešto napišemo… Redakcije trebaju bezbroj strana, dakle profesionalne proizvođače, urednici će korigirati i usmjeravati njih, nemaju vremena ili možda ne vide smisla u usmjeravanju ipak moguće početničke populacije (naravno nema govora o masovnosti, no, možda smo prelako odustali i režemo granu na kojoj naš hobi sjedi). Sastavljači će tražiti upute dešifrirajući kriterije u onom što se objavljuje i, naravno, pojednostavljujući (jer ne mogu dobaciti do kompleksnog uredničkog pristupa) linijom manjeg otpora reći "OK, jednoslovi i dvoslovi, kratice, enigmatizmi su prihvatljivi... važno je razvući bjelinu...". Blogovi su posebna priča, sudeći po onom što vidimo prioritet je broj postova i broj posjeta.
Analitičnost i dijagnostika traže sagledavanje i detalja i velike slike, napredak (da ne kažem terapija) traže značajan stepen saglasnosti (2-3 diskutanta ne mogu to proizvesti, mogu pokušati potaknuti...) i na tome zasnovan ozbiljan i inovativan rad.
Hvala obojici, s nestrpljenjem čekam Tončijev esej, a i svaki drugi komentar.
pratim pisanje
mali luka takođ
kad pusti djeda da ide kući pohitiću da objavim tekst
ps. ne žuri mi se
@Slavko: vidim da smo u istom ritmu: ja sam Roku upravo oprao zubiće i spremio ga za krevet:)
@Rešad: kad kažeš da nastojiš da u križaljci nema ponovljenih dvoslova, bitno je naglasiti: to radim i ja. Neću svijesno pustiti ponovljeni dvoslov u rad ako ga mogu bezbolno ukloniti. Pitanje je: bi li stvarno bacio vrhunsku križaljku u koš samo zato što se iz nje ne može ukloniti ponovljeni dvoslov? To je razlika između pravila i principa. I ja slijedim princip: nastojat ću izbjeći ponovljeni dvoslov jer je slabost. No, za mene je npr. loš pojam veća slabost od ponovljenog dvoslova. Ja nemam osobno pravilo da je križaljka neispravna ako u njoj ponovim dvoslov, niti to smatram kritičnom manom.
Isto je i za korijen. Maknimo se iz čiste hipotetske situacije u jednu bližu stvarnosti: zamisli da započneš križaljku pojmom IVAN BEZ ZEMLJE. Križaljka ide po planu, i zadovoljan si svime do sada urađenim. Dođeš u donji desni kut, i pogledaš slova koja su zacementirana: *VANG*****. Potrebno je dovršiti rad. Jednostavno pitanje: bi li radije uvrstio AVANGARDA# (ili neku inačicu bez crnog polja) ili sočan pojam kao IVAN GROZNI? Ja ne bih oklijevao, niti bi me grizla enigmatska savjest: dovršio sam uradak još jednim odličnim pojmom: vjerojatno najboljim mogućim. Možda bih malo oklijevao kod trećeg Ivana, ali kod ovog ne bih ni trepnuo.
Da ukratko prokomentarišem ono što je stiglo, pre nego što legne taj esej.
Nemam posebne primedbe na Tončijevo kazivanje jer veći deo uopšte ne razumem. Sve mi je to u haosu, ne mogu da nađem prvu premisu, a nije mi baš blisko to intuitivno izražavanje.
Nekako mi se čini (ali sve ostaje na činjenju) da se kao podtekst Tončijevog posta pojavljuje odbrana najboljeg iliti Jupitera. To, na neki način, i objašnjava zašto ne razumem: najbolje valjda razumeju samo najbolji, a mi ostali, da ne kažemo volovi, možemo samo da naslućujemo te umne visine.
Kao, imamo apriorno najboljeg (a ja, vo, uopšte ne mislim da takvi postoje) i njemu je dozovoljeno da krši pravila zato što je apriorno najbolji. Circulus vitiosus.
Dalje, ta totalna relativizacija kriterijuma meni, volu, deluje kao... ne znam... dekadencija. Kao slika raspada. Dabome, Ima u stvaralaštvu inovacija koje dolaze od bolesti, od propadanja duha, neke od tih inovacija su vremenom postale vrlo cenjene, ali klasika je zauvek ostala klasika.
Umetnost se ne vrednuje prema kršenju pravila, niti je pojam suprotan zanatu. Ona umetnost koju ja za podržavam je manje-više akumulativna i nadrasta i tradiciju, i zanat, ali ih ni u kom slučaju ne negira.
To je moj stav, može se reći i ukus: ne volim razbijenu formu. Moguće je da nečiji Jupiter ima pravo da razbija formu, ali šta se to mene tiče?!
A ako se već govori o inovacijama, sporni sastav ne može biti adekvatna ilustracija jer tu ništa nije novo, a i kad zanemarimo sve manjkavosti, pa ga ocenimo - a ne diskvalifikujemo - ostaje u zoni proseka.
Propustih naglasiti glavnu poentu, Tončijev PRINCIP, to je to, pokušajmo sagledati sve varijante shvatanja suštine enigmatike, sigurno je da će biti razlika, ali i da ćemo naći presjek skupova. Za mene je to kreativno igranje riječima i zajedništvo autora i rješavača, sve viđeno u kontekstu ugroženosti, odnosno opstanka ozbiljne enigmatike. Ako to ili nešto drugo prihvatimo kao suštinu, onda ćemo svaki pojedinačni kriteriji ili incident prosuđivati po tome koliko je usklađen sa tom suštinom.
IVAN GROZNI je sigurno dobitak u pomenutom primjeru, bio bi to i treći IVAN TRNSKI, pogotovo ako ga opišemo kao autora prelijepe pjesme "Oj jesenske duge noći". Naravno, lakše je brojati i diskvalificirati, možemo i trebamo slobodnije, kraetivnije, bolje. To ne znači neozbiljnije, divljanje bez pravila i logike... Nikad najlakše i najsigurnije nije bilo najbolje, nikad nije vodilo napretku.
Organizatori natjecanja bi trebali precizirati šta se očekuje od autora, šta je prihvatljivo, a šta ne..., jednako dogovoriti sa članovima žirija, a na svakom je uredniku da procijeni šta je dobitak za njegovo izdanje, ali i enigmatiku kao hobi i zanat.
Mlađo, previše si isključiv. Kažeš da se umjetnost ne vrednuje kršenjem pravila. Tu se slažemo. Ja tvrdim da se umjetnost ne vrednuje poštovanjem pravila. Pravila su samo okvir koji definiramo da bi lakše donosili odluke. Neka su pravila jača, neka slabija. Poanta je da je riječ o spektru, i da se definicija mijenja s vremenom.
Prije 70 godina su sve križaljke morale biti simetrične. U slovenskoj enigmatici svi pojmovi moraju biti imenice. U američkoj enigmatici nisu dopušteni dvoslovi i jednoslovi. To su pravila koja važe u određenom periodu, u određenom području. Moja tvrdnja je da njihvo slijeđenje ne jamči kvalitetu, niti njihovo kršenje istu upropaštava.
Neka su pravila još uvijek neslomljiva i svaki ih novi sastavljač mora naučiti:
Pojmovi u križaljci moraju biti ispravni.
Mreža mora biti u potpunosti povezana (bez izoliranih dijelova).
Zašto su ta dva pravila (trenutno) nepreispitiva? Jer su dio prešutnog "ugovora" s rješavačem: da je zagonetka koju popunjava ispravna, te da će mu biti dana poštena šansa da je popuni: ako nešto ne zna isprve, može pojmu pristupiti iz drugog smjera.
Međutim, druga pravila su s vremenom ukinuta ili izmijenjena:npr. prije 50 godina američke križaljke nisu mogle imati imena brendova. Ukidanje tog pravila uvelo je (među ostalim) američku enigmatiku u zlatno doba. Sva pravila počinju dobrom namjerom (npr. ovo je počelo od principa da pojmovi ne smiju biti opskurni: no, kada su imena brendova to prestala biti, i pravilo je izgubilo na snazi).
Nitko ovdje ne tvrdi da ponovljen dvoslov ili korijen nije slabost. Također, početniku je lakše reći "ovo može, ovo ne može", jer mu smanjujemo broj faktora o kojima mora razmišljati. Ako u sadržajno slabom radu ponovi korijen, naravno da je neiskusnom autoru poželjno ukazati da poradi i na tom aspektu. Međutim, ako ih ne naučimo zašto je to slabost, i na čemu sve treba raditi i koliko je svaki od tih dijelova važan, ne samo da će ostati početnik, nego će i ostati ispodprosječan. Neki vječni početnici potom će druge radove prosuđivati po tim pravilima, bez da su naučili principe iz kojih su ta pravila proistekla: i kvalitetni, inovativni radovi (kao i njihovi autori) će biti podcijenjeni i odbačeni. To je degradacija zanata, a ne DOBRODOŠLICA i DOBROĆUDNOST u kvalitetnom uratku.
Zbog toga onaj moj primjer od maloprije: ja nisam među najboljim križaljkašima u Hrvatskoj, ali sam dovoljno dobar da procijenim da moj uradak može podnijeti ponovljen korijen, čak i biti boljim zbog toga.
Strah da propuštanje ponovljenog korijena vodi dekadenciji je za mene čisti ludizam: mladom autoru se može ukazati zašto je izbjegavanje korijena važno, ali mu se bez straha može i dan-danas pokazati ova križaljka da bi ga se naučilo što je dobro.
Dakle, ne zalažem se ni za kakvu "Protekciju" top-autora: u potpunosti si "promašio fudbal". zalažem se da se autorskom radu pristupa s poštovanjem, a najbolji način vrednovanja uratka je upravo to da se psotavimo u kožu autora i procijenimo odluke koje je donio.
Evo najjednostavnijeg primjera: svako crno polje je odluka: žrtvovali smo dio mreže. Međutim, ako smo time dobili lijep pojam, ili bjelinu, takva odluka je ispravna. Ponovljeni dvoslov je veća žrtva (smanjili smo raznolikost u mreži), i ne treba ga shvaćati olako: ali ako pogledom na mrežu vidimo da je taj ponovljeni dvoslov rezultirao boljim uratkom općenito, niti autora treba pretjerano penalizirati, niti rad treba diskvalificirati.
Sad kad diskusija već ulazi - čini mi se - u završnu fazu samo da podsjetim da smo jednom već imali sličan "slučaj": Evergrin (535).
Постави коментар