Hajde da malo šutimo uz kafu! Pijem kafu smirušu, jer me jedan naš kolega (znate ga po imenu, a malo vas ga je lično upoznalo) nevjerovatno najedio. Dan mi je baš lijepo počeo,...rano ustajanje da bih mogao pozavršavati planirane poslove jer popodne imam važne obaveze (igranje sa unukom). Sve ide kako treba, s jednim kolegom razmijenjujem poruke i on mi šalje nove (dobre) priloge...raspoloženje je baš dobro, ali onda zazvoni telefon.
Jedan enigmata mi se opet žali na postupke njegovog nekadašnjeg urednika (Problemi su iz davnih vremena i tiču se honorara). Već ranije smo više puta pričali o tome. Smatram da jeste u pravu što se žali...ali razgovor (opet) krenu u pravcu kritikovanja mene što te njegove teške (vrlo teške, krajnje teške, ponekad i neukusne) optužbe neću da objavim. Još uvijek smireno mu kažem, ono što sam mu više puta rekao – Objavio bih, ali onda moram objaviti i ono što druga strana tvrdi, ali bi ta prepiska kontaminirala ovaj veseli blog, ... (Ranije je bila slična situacija, pa sam pribavio i odgovor „prozvane strane“ koji je dijametralno suprotan od „osnovne tvrdnje“ i ovom prvom se nisu dopale). Naime, njih dvojicu sam povezao preko moje mejl adrese i tu su se „klali“ daleko od očiju javnosti i bez mog uplitanja). Rekoh: „Ako objavim ovo tvoje, moram i njegovo, a onda će nastati haos na blogu...“. Tu me dotični prekide (povišenim tonom): „Stani! Sad ja govorim! Moraš objaviti...“. Zaustih da kažem (a već polako kuha u meni): „Razumijem te, ali raz...“. Opet me prekide: „(psovka) Šta ja imam od toga što razgovaramo telefonom. Objavi ili pošteno reci da štitiš onu lopinu“). Već sam na ivici pucanja: „Hajde da ponovimo...objavi bilo gdje (pisma čitalaca, neki portal,...) pa ću ja to prenijeti na TIO a onda ću...“. Opet me prekide: „Ma, znaš šta ZDRAVO!“ (prekide vezu). Ja zabezeknut!
Za minut mi stiče poruka: Štitiš kriminalce,to tebi na obraz ide. Sretno i tebi i tvojima.
Odgovorih (revoltiran): Poznat sam po tome da štitim kriminalce. Totalno si mi upropastio dan (koji mi je savim dobro počeo). Sretno I tebi.
On: E baš mi je žao što sam tvoj idilični život pokvario upravo onoliko koliko je i tebi stalo do mog života. Poštovanje.
Tu se prepiska završila, ode on svojim putem, a ja sam se mašio za kafu…a onda za tastaturu. Morao sam sve ovo napisati da izbacim iz sebe, ali sam sasvim siguran da će mi trebati nekoliko dana sa se priberem.
Šta sve ljudi sebi dozvoljavaju?! Češkam se po glavi I razmišljam…Zar je baš TIO obavezan da bude servis za svakoga?! Zar je TIO toliko bitan?! Sjetih se I narodne poslovice o mlaćenju gloginja tuđim…Ne znam! Odoh da malo šutim uz kafu dok se nije potpuno ohladila.
Slavko (valjda se tako zovem, jer sam toliko iznerviran da ni u to nisam siguran)






.jpg)

.jpg)




-page-001.jpg)












.jpg)


