Evo dokaza da smo bili u Zagrebu i nagovještaja da će Dejanu da šušne 1000 kuna |
Eroteka (131)
Iz prethonih
nastavaka, ako ih je uopšte iko čitao, dalo se zaključiti da smo nestrpljivo čekali
početak glavnog događaja proslave povodom 1000. brojeva „Kviskoteke“ koji je
počinjao u podne u ekskluzivnom restoranu „Lido“ na Jarunu. Gosti su se počeli
okupljati sat-dva ranije, a kako se „masa“ povećavala postajalo je sve
veselije. Sreo sam neke kolege koje nisam vidio 25-26 godine (Stanko Šarac,
Davor Perkov, Marko Smolčić...), a upoznao sam neka nova lica (Ivica Šako, Dean
Benčić, Igor Jelovčić,...). Kada završim ovo pisanje (još dva nastavka)
objaviću jedan post sa fotografijama „DRAGE KOLEGE I JA“. Moji kompanjoni iz
TIO me nekoliko puta upitaše, kako to da me svi znaju, a i ja njih. Rekoh: „Tiha
voda brijeg roni“. Na vrijeme sam počeo sa stvaranjem prijateljstava i
poznanstava i onda sam to njegovao. To i njima preporučih, a vidim da slušaju dobre savjete, te su se
upoznali sa podosta kolega. Pomenuh i onu priču o Englezu koga su pitali kako
to da oko kuće ima tako dobru travu, a on odgovori: „Ništa lakše...treba samo
posijati, redovno kositi i zalijevati...i tako jedno 600 godina“. Dakle,
redovno njegujte svoja poznanstva, i „trava će biti bujna“. Jedan od primjera –
Budimir Ćosović donese za nas trojicu koverte (a na njima naša imena) sa
najnovijim brojem „Kviza“. U tom broju nekoliko zagonetaka sa ovog bloga, a uz
njih i uredno naveden izvor. Dva postupka za svaku pohvalu i zahvalnost kolegi
Ćosoviću.
Kraljica Nina i vitezovi okruglog astala |
Smješteni smo za sto
broj 16. Dobro društvo. S nama su Osječani: Alan „Akvarel“ Marinić, Nikolina Pandur-Nina
Kraus, Josip Kohortaš Dubrović i Željko Mlada Nada Hrvatske Enigmatike Jozić,
zatim braća Čedomir i Tihomir Jelić iz Vareša i Dean Benčić (Buje u Istri). Jak
i veseo sastav. Dejan pita Ninu da li policajka u civilu ili uniformi, a ona
odgovara da zabranjuje da se pominju unutrašnji organi na ovakvom skupu. Nismo
pominjali unutrašnje organe, a pošto smo fino vaspitani nismo pominjali ni neke
druge vitalne organe ni u kom kontekstu. (Doduše, jednom od pristutih za
astalom omakao se uzvik: „Evoooooooo!“. Pogledam i vidim da je sve pod kontrom.
Dotični se nije uhvatio ni za šta nedolično, već je preko stola dodavao salatu.).
Uokolo vesela atmosfera. Naše prve komšije, Dalmatinci, imaju najjači sto, što
po fizičkoj snazi, što po "baždarenosti na pivo", što po enigmatskom kapacitetu. U skladu sa reputacijom, za
taj sto stiže dosta priznanja. Dalmatinci, čestitam! (Sada kao da čujem Marinovića
kako govori: „Lako vam je kada su Hercegovci tendenciozno razbacani za više stolova.
Organizator se nije usudio da rizikuje i sve Hercegovce smjesti za isti astal! Toliku količinu erizma niko ne bi mogao pratiti“).
Šampion sa peharom (ne ispušta ga iz ruku) i njegov kolega |
Jozića sam jedva
nahvatao da se slikam (da se hvalim unucima, kada za to dođe vrijeme). Zovem ga:
Željko, Željko...Joziću, Joziću...a tek kada sam ga pozvao „Šampione!“ on se
okrenu. Jozić je više vremena provodio napolju nego za astalom. Mora da je u bašti točeno hladnije pivo!
Robert je kao dobar
domaćin izdvojio po nekoliko minuta da pojedinačno pozdravi svakoga i popriča
sa svakim. Čestitah mu na odlično organizovanom takmičenju i odličnoj proslavi,
zahvalih na pozivu, a „pokudih“ ga jer je odlučio da sledeće takmičenje bude
tek 2018. godine. (To je ono moje iz prvog nastavka ovog serijala: Saznaćete da li sam diplomatskim ubijeđivanjem uticao na Roberta da
promijeni svoju odluku da sledeće Prvenstvu bude TEK 2018. godine.).
Dakle, odgovor je: NE!
Niti sam ubijeđivao
Roberta da promijeni odluku, niti je bilo ozbiljnijeg razgovora na tu temu, a
ovo crveno je navedeno samo kao dodatno uveseljavanje čitalaca. Vjerujem da je
tako i shvatio svako ko je htio da shvati!
Robert ponovo pohvali
rebus sa izbornikom, koji mu se očigledno baš dopada jer je bio i „na tarabi“
odnosno na video-bimu kojim je „šoferirao“ Siniša Brgles. U razgovoru sa Dejanom,
Ilijom i sa mnom, Pauletić se, kao dobar domaćin, zahvali na našem učešću i
dolasku, a mi uzvratismo istom mjerom.
Ipak -SLAVLJE! |
Oficijelni program
odlično vode velemajstori Oliver Mlakar i Tarik Filipović. Na početku su
posebno pozdravljeni „gosti iz daleka“. Pomenuti su i osvajači bodova iz Srbije koji
nisu mogli da dođu (Andonov i Besničanin), a mi prisutni dobismo dobar aplauz, ali ni blizu ovacijama koje je dobio jedini predstavnik Crne Gore –
Ilija Đurković. (Moraćemo da pišemo vladi u Podgoricu da svom ambasadoru dodijele neko priznanje.
Zaslužio je). Naravno, pozdravljeni su i gosti iz BiH, ali i čovek koji je
prevalio najduži put – Ivica Šako koji je stigao iz Amerike.
Tog dana trojka iz TIO
je, na smjenu, više puta između sebe razmijenila rečenicu: „Uuuuu, jesmo
pametni što smo došliiiiii!“ i „Što je dobro što smo ovdje!“. Stvarno bi bilo šteta da smo ovo propustili.
Scenario je
vrlo-vrlo-vrlo duhovit, retrospektiva događaja koja se vrti na ekranu dobro
osmišljena, sa odlično odabranim fotografijama. Izuzetno se zabavljamo.
Dijele se priznanja.
Tonči Milat (Korčula) imao je najbolju križaljku, Zdenko Capan (Karlovac) rebus, Igor Jelovčić (Jezera na
Murteru) filmogram, Željko Jozić (Osijeka) i
Božidar Šimundža (Dicmo kod Sinja) tandem-skandinavke, Tonči Milat najbolju priču od 1000 slova s deset čahura, Zoran Radisavljević (Novi Sad) italijanku sa anagramima, a Zdenko Ćavar (Široki Brijeg) kameleonku.
Ukupni pobjednik, je, kao što znate mladi (zamalo ne rekoh- mladoženja) Tonči
Milat. Svi su dobili zasluženi aplauz.
Dodijeljeni su i kristalni "kviskići", specijalne
nagrade za svih 20 godina "Kviskoteke".
Za najbolje križaljkaše proglašeni su Mato Glibo, Mate Medvidović,
Marko Mihaljević
i Željko Jozić; za najbolje
sastavljače rebusa Čedomir Jelić
i Antun Košir, a za najbolje anagramiste
dr. Vladimir Kuterovac i
Rudolf Reić. “Kviska”
su dobili i Nedjeljko Nedić
za najbolju križaljkašku inovaciju, te Boris Nazansky kao najsvestraniji enigmata. Najvećeg
kristalnog "Kviska" Pauletić uručio je Lazi Goluži bez čije “Kviskoteke”
ne bi bilo ni ove “papirne imenjakinje”.
Naredni nastavak:TRANSAKCIJA KADA JOJ SE NAJMANJE NADAŠ
7 коментара:
Fotografi su Dejan i Jovan!
Jednu fotografiju Stanka Šarca možete vidjeti u "Nostalgiji" (242)
I ja Stanka Šarca nisam vidio decenijama. A o njemu, Slavku, Nedićima i jednom trpezarijskom stolu mogla bi se ispričati dugačka i zanimljiva priča, koja je možda već i ispričana u nekoj "eroteci".
Uz prvu fotografiju
LIDO - SJAJ VELIKANA!
Treba napomenuti da je i Zdenko Capan dobio ovacije za genijalni anagram sa slovima iz natpisa sa BAŠČANSKE PLOČE.
Uveliko provociram Jozića, a njega nema pa nema...pa opet nema.
Odoh da pišem nastavak. Nevenko hoće da čita!
Постави коментар