Piše: Ilija Ozdanovac
Prođoh jučer bašćom naše bake Eve, pa u hrpi uredno posađenog bilja i povrća, na kraj reda, ispod obilno olistalog grma šipka (bez bodlji!), spazih desetak crvenkastobijeloroznih cvjetića, što su znatiželjno provirivali prema Suncu.
Sam pogled je bio dovoljan i vrati me pedesetak godina unazad...Bio sam mali, još ni u školu nisam krenuo, a moji su me, danima na „čuvanje“, zbog valjda puno posla i obaveza po njivama i na stanu, ostavljali kod babe Ljube i didaka Marijana u Vrdovu. Oni su me volili a i ja sam tamo volio biti... Bila je ta njihova avlija velika, omeđena veeeelikim trijemom uduž kuće, s debelim orahom nasred, pa u ćošku kod drnjaka i trešnja fičura, pa red „oni' žuti brisaka„ pa onda jedan zeleni pojas iz kog su stršili cvjetovi kamilice , a čim se prošlo kraj svinjaca...eto nas u „barći“ (tako se onda zvalo bašću, vrt)! A tu je, uz rub, bio red lijepog cvijeća, koje je moja baba Ljuba pazila, zalivala i tetošila, skoro kao i mene...Iz kojeg razloga ne znam! Znam samo da me se to dojmilo, koliko zbog mirisa, boja i... i ostalo negdje u pamćenju. A bilo ga je u svim smiješanim nijansama crvene i bijele boje...(bilo je tamo i vijojlice, ali o njoj, poslije...)
Kaza mi ona to još onda, da se to cvijeće zove „Đulošik“! I ta riječ ostade urezana! Puno kasnije, kad sam se dokopao knjiga, ustvrdih da je đulošik zapravo danas općepoznati Turski karanfil (Dianthus barbatus), i potječe s područja južne Evrope i sjevernoistočne Azije. Naziv Dianthus je izvedenica iz grčkih riječi Dios-Bog i Anthos-cvijet, dakle cvijet Bogova! Jer, miris mu je doista božanstven!
Kasnije sam se dao u potragu tražeći potvrdu za „Đulošik“, na HJP nije zabilježeno, ali kod Klaića, u Rječniku stranih riječi, nađoh đulašik ali se navodi i đulašin, s tumačenjem da je taj naziv turcizam, u značenju biljka dvabratakrv! Nadalje, razmišljajući o turcizmima i njihovim možebitnim složenicama, onako laički i bez argumenata, zaključih: možda je đulašik složenica od đul i ašik? Jer, turcizam đul je ružica, ukras u obliku ruže, a za ašik znamo: ljubavni zanos! Za zaključiti je đul-ašik!
Ne može biti da ne valja! Od mirisa pa sve do onog što slijedi iz ašika!
Sve dok je ona bila živa, đulošik je u bašći cvao ....Sve dok nije onemoćala, a drugih nije bilo da povedu brigu. I sad je više nema, a kuća, avlija i bašća su zarasle u koprive i draču! A đulošik još negdje raste, cvjeta, traje i uljepšava neke druge bašće...
Нема коментара:
Постави коментар