DOĐOH, VIDJEH

Eroteka

(Serijal o Susretima na Kopaoniku krećem s jednim ležernijim tekstom, kao uvodom u ozbiljnije izvještaje)

To što sam uradio proteklog vikenda može samo ili veliki entuzijasta ili nenormalna budaletina. Pošto (još) nije dokazano da sam nenormalna budaletina, pronicljivo zaključujem da sam veliki zaljubljenik u enigmatiku. Naime, lakše bih stigao u Belo Horizonte ili u Ulan Bator nego u Brzeće. Kada objaviše da nema organizovanog prevoza („svega 19 zainteresovanih za autobus") zaključih da mi koji smo iz zabačenih krajeva ne možemo na normalan način (javnim prevozom) stići na mjesto dešavanja. Vozi samo jedan autobus i to u ranu zoru, te ta solucija otpada jer ne možemo nikako iz Kikinde doći na vrijeme u Novi Sad ili Beograd. Onda je počelo stresno traženje alternativnih puteva (KI -BG pa onda do mjesta X pa do mjesta Y pa do Brusa...). Nema šanse jer se sve svodi na to da se mora uhvatiti taj jedini bus (NS-Kopaonik). U opciji je bilo i putovanje kolima. Mlađi sin se ponudio da nas vozi, ali tu na scenu stiupaju komplikacije tehničke prirode. Stariji sin (koji je bio voljan da ustupi kola) bio je u fazi registracije te se vodila bitka s vremenom. U srijedu je bilo jasno da do petka neće biti gotovi papiri (Gotovi su danas/ponedjeljak 30.08.). Ostala nam je jedina varijanta – polazak dan ranije i povratak dan kasnije sa „pansionom“ u Novom Sadu. Ako se mora, onda se mora. Krenuli smo Najbolja od svih žena i ja u četvrtak u 17 sati iz Kikinde. Bolje da vam ne pričam o frci-panici u taj četvrtak. Odjednom sa svih strana traže dodatnu enigmatiku, ko da sam jedini na svijetu. Finansijska konstrukcija se zatvarala u zadnji čas. U  Srijedu su mi javili (ničim izazvani) da će sutra (četvrtak) stići neki davno zarađeni honorar (keš), te sam za momenat bio veseo. To je bilo to – taman dovoljno za skroman boravak na Kopaoniku. Otišao sam u zakazano vrijeme, kad tamo – međutim. Kažu – „Nije stiglo“. Pokunjeno krenuh ka stanu razmišljajući šta je manje rizično, opljačkati banku ili poštu...i onako utučen razmišljam šta dalje kad zvrrrr „Gospodine Bovan, ovog momenta stigla koverta za vas“. Brzinom zvečarke vrcnuh se nazad (dva kilometra). Pokupujem iće i piće za put i pravac stan. Baš sam se izuvao kad zvrrr. Zove Miloš i kaže da bi bilo dobro da se do 15 – 15,30 sati (tad je bilo 14.45) uplati nekakav porez za kola. On ne može, pa moram ja. Naredih Najboljoj od Svih Žena da se pakuje (treba da krenemo u 16,15 najkasnije) a ja ću trčati do grada. Naravno, gužva na mjestu gdje se podižu papiri, gužva u pošti, pogledujem na sat...i na kraju jedva stigoh da uplatim u 15,20. Trk nazad, žena se spakovala, pa krenusmo. Na smještaju smo kod Ognjena u studenstkom stanu. Srećom cimer mu je odsutan pa smo nekako mogli da se mimoilazimo. Inače bi neko morao da boravi na terasi. Oko ponoći idemo na spavanje (nije udobno, ali bolje i to nego klupa u parku). Sat sam navio u 4,15 sati, ali oko tri sata probudi me jaka kiša. Nije bilo više spavanja. Pljušti. Zaključujemo da moramo taksijem do stanice. Krmeljamo i negdje oko pet sati prestade da pljušti. Smiri se kiša te naređujem „Hvataj se torbi i begajmo dok nije opet počela kiša“ (Digresija: Ognjen ima običaj da iz KI ponese torbu ili kofer a da to ne vrati pa su u NS bile sve torbe i sva tri kofera. Stoga smo iz KI nas dvoje krenuli sa ukupno sedam raznih cekera i kesa. Tek u NS sam „ko gospodin“ sve sveo na jedan kofer i ranac sa laptopom). Žurno stižemo na lokalni autobus (blizu je) i onda pet stanica. U momentu kada smo ušli u zgradu autobuske stanice, opali pljusak. Uhhhh. Dobro je.

Polazimo u 5,45 prema Beogradu. Zbog onih 19 zainteresovanih za organizovan prevoz pomislih da će u Beogradu ući makar 15 enigmata, a tamo samo njih petoro (Lazarević sa suprugom, Vukšić, Perić i Goloigra). Pozdravismo se onako po propisima, sve sa maskama i mahanjem sa distance, te krenusmo ka Kopaoniku. Prva pauza u Kruševcu u 9.20. Tu je pauza do 10, pa svi pohrlismo u WC. E, to je tek sa priču. Nije WC, nije ni toalet, nije ni klozet, nije ni zahod već ćenifa. U centru carskog grada Kruševca nalazi se nešto što bi bilo moderan toalet da je 1921. godine. Ali, avaj...sad je 2021. te je TO neopisivo. TO se nalazi u podrumu, dubokom do koga vode strme stepenice. Dok smo pravili raspored kojim ćemo redom da se spuštamo u podzemlje, odozdo su stizali ljudi (muškarci i žene) koji su se sve nešto čudili, „krstili i lijevom i desnom“. Kad sam došao na red zaključih šta je za čuđenje. Sve je za čuđenje. Sramota za Kruševac! Poštovane tzv. „Jove“ koji nedavno rekoše da mi sve nešto smeta oko SES-a molim da odu da sami pogledaju ovaj objjekat i kažu da li pretjerujem. Preporučujem da nazuju gumene čizme i zadrže dah dok budu u inspekciji.

Preživili smo nekako i krećemo ka Brusu i dalje. Put je različitog kvaliteta – dobar, loš, osrednji, opet dobar, uzak, dovoljno širok, sa rupama, bez rupa...Ne nisam vozio autobus, ali ne može da se ne zapazi da putu treba hitna rekonstrukcija. Kraj koji namjerava da bude turistički mora mnogo da poradi da sve dovede u prihvatljivo stanje. Uočljiv je manjak putokaza. Skoro da ih i nema. Čovjek koji sam prvi put kreće u ovom pravcu lako može da zabasa. U Brusu opet kratka pauza i onda do našeg sela još 18 km. Do Brusa su stanice bile samo u Ćićevcu, Kruševcu i Brusu, a od Brusa autobus staje gdje god vidi bijelo okrečenu kuću.

Stižemo, konačno oko 11.30 (među prvima). Osvrćemo se. Zaista lijep kraj, lijep hotel preko puta našeg, mnoštvo igrališta ispred tog hotela, neka djeca treniraju razne sportove...ali, prvi utisak je da smo „daleko od civilizacije“. Drugi utisak je potvrdio prvi. Imamo jednu prodavnicu i jedan restoran. Dakle, upućeni smo samo na hotel. U kasnijim razgovorima listom svi su se žalili na slabe komunikacije i na loš smještaj. Pošto na skupštini od onih mnogih „negodovača po kuloarima“ niko nije zucnuo po tom pitanju, morao sam ja, kao u onom starom filmu: „Moram da ti ga kažem, inače ću pući na lakat“. Rekoh da je ovo totalni promašaj da putujemo šest sati da bismo bili zatvoreni u hotelu, te da je nemoguće da se za te pare (2500 dinara polupansion) nije mogao dobiti popust na grupu. Niko ni da zucne, a kasnije opet u kuloraima: „Ne valja, bruka,...“. Ja rekoh gdje treba, a ostali neka rade šta hoće. Nije malo 2500 dinara polupansion ni u mnogo boljim hotelima, ali ovo što smo dobili je više nego skupo. Prvo – nema vode za piće, pa onda sobe su neuredne (moja je u stanju raspadanje. („Jovo“ može da provjeri sobu broj 37). Imam osjećaj da se nije čistilo ništa od pamtivijeka. Da se otvori česma treba biti bilder, a sve sa strahom da česma ne ostane u ruci jer se klima, nema se gdje staviti garderoba jer je nešto što se zove ormar polomljeno, tepiha bolje da nema...). Dobro, bio sam i u lošijim sobama, ali „morao sam da vam ga kažem“.  Poseban problem je internet. U prospektu hotela piše da interneta ima, piše i svuda po hotelu. Ima ga, ali ga NEMA. Badava sam vukao laptop u namjeri da imate direktna uključenja.

O dešavanjima za ta tri dana posebno ću pričati, a sada ću malo o povratku. Kao iskusan putnik, odmah odoh na recepciju i zamolih ljubaznog recepcionara da u Brusu na stanici rezerviše sedam mjesta. On to i učini i dobismo rezervaciju – sjedišta od 43 do 49. To se pokazalo da je veoooooma pametan potez. Čućete kasnije (Osoblja u hotelu je zaista ljubazno i uslužno. Saosjećam sa svima njima jer sam zapazio da rade od ranog jutra do pred ponoć).

U nedjelju je cijeli dan padala kiša. Nakon dodjele nagrada i priznanja, oni koji su došli kolima polako su počeli da odlaze (prvi već oko 11), jedan po jedan. Pozdravljamo se sa svima i oko 13 – 13.30 ostadosmo samo mi autobušdžije. Perić je uspio da se ukrca kod Peđe Krstića (sina Anice Milošev) u kola jer bus stiže u vrijeme kada više nama busa za Loznicu pa bi Jadran i on morali ostati u Beogradu do jutra. Jadran se žrtvovao jer je postojala veća šansa da postoji neki autobus za Bijeljinu. Šestorka nije usvojila moj prijedlog da vrijeme (do 16.45) prekratimo tako što ćemo proglasiti da su ovo 21. Susreti, organizujemo takmičenje i proglasimo mene kao pobjednika (jer se ostalih petoro nikako ili rijetko takmiče). Dakle, bilo je malo kafenisanja, malo pričanja, malo sumiranja utisaka, malo pretrčavanja do prodavnice, malo odlaska do tog jedinog restorana na ručak...i za tili čas 16.30. Stižu nam poruke da su neki već stigli kući. Odlazimo na stajalište, a tamo milion čekača autobusa. Šta je ovo...prenarezismo se kolektivno. Ha-ha...rekoh mi ne treba da brinemo imamo rezervaciju a pomislih „Nikad ne reci nikad“. Neka žena koja je stajala do nas „zapomaže“ govoreći da mora u BG ali da nema kartu. Kuku, ostaću, nema mesta. Kao samozvani i silom nametnuti vođa puta rekoh (spasilačkim tonom): „Ne brinite gospođo, vi ste od sada Sreten Perić iz Loznice. Vaše je sjedište broj 49“. Dalju konverzaciju prepusth Jadranu, koji se (čujem na jedno uho) dobro, baš dobro snalazi. Mora da ima iskustva u komunikaciji sa dobrodržećim gospođama. Ugovara transfer karte po nabavnoj cijeni. Svi zadovljni. Kasnije gospođa nekome telefonom javlja: „Zahvaljujući nekim dobrim ljudima evo me u autobusu“. Čujem ćaskanje iza leđa. Gospođa se raspričala što sa Jadranom što sa ostalima. Nakon nekih dvadesetak minuta upita: „Bili ste odmoru“. Jadran odgovara: „Tako nešto, mi smo enigmati i imali smo Susrete enigmata Srbije“. Gospođa dalje nije progovorila do Beograda. Postoje dvije teorije zašto je zaćutala. Prva, iz strahopoštovanja jer dijeli prostor sa intelektualnom elitom ili druga, vjerovatnija – Pomislila je „Koja je ovo razuzdana gomila. Bolje da se distanciram jer očigledno nisu normalni čim se bave tom nenormalnom djelatnošću“.

Preskočio sam bitan događaj. Smještam kofer a Najbolja Od Svih Žena je krenula sa kartama da što prije uđe u bus (pada kiša). Za minut se vraća i u panici govori: „Neće da nas pusti. Nemamo ovjerene karte“. Lazarević ciknu ko ljuta guje: „Šta nisu overene...!“. Vidim da će biti incidenta, te oteh ženi karte i pravo do vozača. Lazarević me prati sve gunđajući, spreman za fajt. Smireno ali odlučno upitah: „Šta je problem, mi smo na sjedištima od 43 do 49 i mora da nas ima na spisku pod imenom Bovan i društvo“. Zaviri čovjek u ćitabe...ima. Izbjegni smo okršaj kod OK Brzeće. Sjedamo, pun je bus i više od toga. Njih 5-6 je stajalo do Kruševca (70 km).

Autobus od Brusa do BG  nije stajao. Ovi mlađani (kao npr. vaš izvještač) to su stojički podnijeli, a oni sa slabijom bešikom su baš imali problem. Kad smo stigli na stanicu u Beogradu, nagrnu gomila na vrata toaleta da je „babasera“ zaradila bakšiš ko nikada. Ko gleda da li je 50 dinara (koliko košta) ili 100 ili 200, samo puštaj! Ja junački izdržah do Novog Sada.

(Ovo je bio  „kraći“ uvod. Ozbiljniji osvrti slijede. Pažnja – Ne znam da li će i uzbiljnim izvještajima biti i zrnce neozbiljnosti).