BANJA LUKO I TA TVOJA SELA

Sve su pite pitice, samo je burek pitac

Eroteka (d)

U zadnje dvije godine češće sam bio u Banjaluci (Banja Luci, Banjoj Luci) nego u prethodnih 60 godina. Ovaj lijepi grad na Vrbasu postao je važna raskrsnica na mojim putovanjima na SOZAH. Ljubaznošću dragih kolega Bože Miljevića, Gojka Mandića i Nebojše Dragomirovića (sve članovi EKK) gostovao sam u BL dva puta u razmaku od šest-sedam mjeseci. Pažljiviji čitaoci prethodnog nastavka zapazili su da sam putovao direktnim busom KI-NS, a oni baš-baš-baš pažljivi možda su uočili da mi se u Novom Sadu priključio i Rešad Besničanin.

Dakle, u cik zore stižemo u BL, a iz polumraka pojavi se Božo Miljević. Čeka nas (Nije mu to baš bilo potrebno u životu, ali šta da radi s nama, putnicima iz Tunguzije). Pozdravismo se s njim, zahvalismo mu što se žrtvuje, ovjerismo povratne karte, jer se mislimo vraćati iako smo već znali da ćemo biti u iskušenju da ostanemo. Fanđo, koji se u civilnom životu zove Božo, za tren oka doveze nas do svoje kuće. Dok smo se osvrnuli oko sebe, već je na stolu miriše kafa dočekuša. Poslije dva-tri srka dočekuša evoluira u kafu razgovorišu. Onako napreskok ispričah mu događaj iz NS (pomalo „kitim priču“, a Rešad se ne buni već pomalo i pridodaje). Pričamo, smijemo se, pričamo...dogovaramo šta dalje. Božo je dobar domaćin i zna šta je najbolje za nas. Kaže da je bolje da krenemo (7 je sati) da probamo burek na jednom „tajnom mjestu“ („Nema boljeg bureka na svijetu“!) pa da idemo na mjesto okupljanja. Planirano je da krenemo u 8, pa lagano u Rabac. Fanđo se probija kroz saobraćajnu gužvu (Radni ljudi idu na posao, a neradni prave dodatnu gužvu). Usput je Božo i turistički vodič. Zanimljivo priča o zanimljivim zgradama. BL je zaista lijep grad. Zapažamo neuobičajan broj kružnih tokova (neki na logičnim mjestima, ali ima i onih drugih). Vodič kaže da gradonačelnika zovu „Gospodar prstenova“. Stižemo u lokal koji nosi enigmatičan naziv „Pite ispod sača“. Šta li se ovdje prodaje, pitamo se? Da nisu ćevapi?!. Prvi smo gosti. Gospođica iza pulta, zajapurena od žara iza sebe, nam zaželi dobro jutro i kaže: „Taman na vreo burek“. Ja otpozdravih i rekoh da ću ja samo praviti društvo jer mi je rano za doručkovaje, a Rešad nesmotreno upita: „Ima li burek sa sirom“. Gospođica doživi blagi srčani udar i jedva proscijedi „Štaaaa?“. Priskačemo Božo i ja, sve se gurajući koji će prije gospođici dati vještačko disanje usta na usta...mrko pogledasmo Rešada, te da bismo ga spasili linčovanja kažemo uglas: „Neeemaaaa. Postoji samo burek sa mesom. Ostalo su pite“. Rešad osjeća da je svojom neobavješćenošću zamalo izazvao incindent širih razmjera, ponizno uz izvinjavajući osmijeh naruči: „Može burek...(vidimo da je zaustio „s mesom“, ali ga mrko pogledasmo, pa ostade samo na „burek“). Da bih koliko toliko-relaksirao situaciju, naručih i ja burek iako nisam gladan, Božo uze svoju porciju...i onda sam sebi čestitah što sam ipak odlučio da žvaknem ispodsačni burek. O-dli-čan! Božo je odličan poznavalac lokalnih đakonija. Na polasku pohvalismo burek, radnica se malo povratila od šoka i ljubazno nas pozdravi, sve pogledujući ispod oka na Rešada.

Dolazimo na mjesto polaska, ispred Gojkove zgrade. Ubrzo stiže Neba. Srdačno se pozdravljamo, a Gojko malo kasni, taman toliko da ga „istračamo“. Šalimo se i na naš i na Gojkov račun. U blizini je „Stara trešnja“ poznata kao enigmatsko okupljalište. Tu saznajemo da nije samo enigmatsko okupljalište već i Gojkova ordinacija. Neba tvrdi da tu Gojko opslužuje pola žena koje rade u okolnim firmama. Kaže da ne stiže da ih sve zadovolji koliko je tražen. Svakodnevno im pravi horoskop. Božo dodaje da sve žene u BL znaju za Gojka, pa stoga nije toliko popularan kod muškaraca. Zavist je to!...a onda ozbiljno kazaše da za Gojka postoji samo jedna i jedina žena i da ostaje samo da zapjevamo na svadbi. Slabije informisani Rešad (vidi gore!) dodaje da je spreman da na svadbi otpjeva „Banja Luko i ta tvoja sela...“. U tom momentu vidimo da stiže Gojko laganim hodom. Sluti da je predmet našeg razgovora, i već iz daljine dovikuje riječi pozdrava.

Vrijeme je za polazak. Gojko ide s Nebom, a dogovor je da oni idu prvi da bi Fanđo bio pod kontrolom (Na autoputu i na autocesti se pokazalo da je to dobra odluka jer nismo vozili brže od 110-120). Prvo stajalište je Gradiška. Radoja sa sinom (pomoćnikom-nosačem) stiže do nas, a sa balkona nas pozdravlja gospođa Racanović. Radojin sin i žena nam mašu, uzvraćamo i krećemo ka graničnom prelazu (koji je skoro u Radojinom dvorištu). Nije velika gužva. Dvije kolone, jedna u kojoj su tri vozila za privilegovane iz zemalja EU i drugi za sitnu boraniju u kome je 10-12 vozila. Uspjeli smo Rešadu ispričati događaj kada se Božo „prošvercovao“ s Valterom u onoj pravovjernoj koloni. Smijemo se, a onda nas službenica iz EU kolone (baš nas (koji smo negdje u sredini kolone) da dođemo do nje. Prelazimo, a za nama još 5-vozila. Dobar dan-dubar dan, Doviđenja-doviđenja. Ubrzo ista situacija i sa Hrvatske strane. Ubrzo jezdimo ka Zagrebu. Treba li napomenuti da ne zaklapamo, ali smo se dobro organizovali pa pričamo na smjenu...nema upadanja u riječ...Zanimljivo ćaskanje, a još je zanimljivije to što se sjećamo samo lijepih stvari vezanih za kolege, za okupljanje enigmata, za objave na blogovima, objave u novinama, dobrih zagonetaka. Pratimo Nebu i ćaskamo. Povremeno kontaktiramo (telefonom) s Gojkom. Pauzu pravimo po dogovoru.. Rešad časti za rođendan. Malo smo predahnuli, pa nastavljamo.

Kratak predah

Prelazimo na drugi autoput (ZG-RI) i nekako se izborismo s automatom (nema ljudi na naplatnoj rampi), te u narednim minutima tema je vještačka inteligencija...Negdje kroz Gorski kotar šibnu kraj nas kombi s oznakom „24 sata“. Viknem. „Evo Slavonaca!“. Mašemo, ali odjezdiše, samo se čulo „fijuuuuu“. Među nama govoreći, mi smo vozili maksimalno dozvoljenom brzinom, a sigurno je tako vozio i Josip Dubrović. Izgubismo ih iz vida... Nakon nekoliko kilometara, sustižemo ih i prestižemo (ne mijenjamo brzinu). Uzbrdica. Vidim da Ilija Ozdanovac vozaču daje neke instrukcije. Mašemo, ali ič nas ne zarezuju. Nekih pola sata kasnije, nizbrdica i još jedno „fijuuuu“...odoše kombinovani Slavonci. Stižemo u Rijeku, dobili smo od Pere instrukcije kuda da idemo do Učke, ali baš na toj raskrsnici radovi. Kako kaže drug Marfi...promašili smo put. Nakon 20 metara stajemo odmah pored radnika koji vrijedno rade. Sad se treba prebaciti u paralelnu ulicu (na 4 metra desno od nas). Kako? Neba pokušava da krene u suprotnom pravcu. Paničimo i vičemo: „Neeee!“ (gust je saobraćaj). Pronicljivo zaključujemo da možemo zaustavnom trakom 20 metara u rikverc i onda između čvunjeva. Čekamo neki razmak u koloni vozila koja šibaju (bar 100 km na sat) i uskačemo. Uh, dobro je...ko zna gdje bismo stigli onim drugim pravcem. Poinje kišica...ništa strašno. Učka uvijek fascinira, a na izlasku neka žuta lutka koja maše zastavom (putarina/drumarina/cestarina). Prolazimo i sprdamo se s onim „žutim“. Čitamo nazive mjesta koja su nam većinom neobična (niđe: Pambukovice, Donjeg Brijanja, Bašaida, Omarske, Vrapčića...). Sve neke „Savudrije“. Stižemo u Labin, a ubrzo i Rabac.

Nastavak slijedi (DO MORA SE MORA)