петак, 1. децембар 2017.

ŽUGIĆEVO PISMO VLAHOVIĆU



Поштовани господине Влаховићу,

Ја сам Станко Жугић енигмата из Београда и учесник Ваше, предивне, манифесрације у Новом Милошеву (Српско поетско стабло), која је својом организацијом одушевила онако импозантан скуп љубитеља поезије. Хвала Вам.
Ко сам и шта сам можете видети из прилога где се налази страница из Лексикона српских енигмата.
Оно што нема у Лексикону је да сам члан Председништва Енигматског савеза Србије, да сам члан Књижевне заједнице Југославије и да су моје песме објављене у више часо­писа.
Повод за ово писмо је нека моја идеја да се за Песничку републику више чује међу енигматама из простог разлога што се добар део енигмата бави, на неки начин, и поезијом (Стиховане загонетке, анаграми у стиху и др.).
Наши велики песници и ствараоци су се повремено бавили загонетањем (Глишић, Димитрије Давидовић, Данојлић, Домановић, Добрица Ерић, Десанка, Нушић, Павић, Стерија, чак и Урош Предић), па можда и међу енигматама има даровитих који би се опробали у поезији али им треба „погонски мотор“, као што је Песничка република. За сада међу енигматама имамо два активна песника: Радомир Мићуновић и Гордана Шарић.
Део атмосфере са Песничког маратона је објављен на блогу Славка Бована из Енигматског клуба Кикинде, па бих ја, уз Ваше допуштење, и ово писмо објавио на истом блогу, што би био подстрек онима који имају амбиције да се опробају као песници.
Срдачан поздрав.
Станко Жугић, Београд

Одговор
Baš me raduje da si se javio Stanko.
Što se tiče tvog predloga odličan je.
A što se tiče da objaviš svoj tekst i sa tim se slažem.
Srdačan pozdrav .
Radovan Vlahović

3 коментара:

Slavko Bovan је рекао...

Stanko, među enimatima ima još aktivnih pjesnika.

Belirac је рекао...

To i ja htjedoh napisati: Gojko Mandić, Miloš Milićević, Nikola Pešić, Boris Nazansky...

Stanko Žugić је рекао...

Znam da ima među enigmatama još onih koji pišu pesme ali ne znam sve. Ja sam samo pokrenuo nešto što bi, možda, moglo pomoći onim vičnim pisanju da lakše nađu način gde bi mogli čitati, objaviti svoje radove, kako bi izbegli sudbinu onih koji bi želeli da se ogledaju u sastavljanju enigmatskih radova ali nemaju, skoro, nikakve mogućnosti da to negde i objave.
Neka se samo sete afirmisani sastavljači kako su se na početku radovali kada bi ugledali svoje ime u nekim novinama ili časopisima.
Možda će se neki zapitati kako sam se ja tek sada pojavio sa pesmama, gde sam bio do sada.
Većini ljudi se dogodi nešto što ga u nekom trenutku skrene sa nekog puta i odvede u drugom pravcu.
Prvu nagradu za pesmu sam dobio 1950 godine na konkursu Radio Beograda na temu „Iz istorije mog rodnog kraja- Emisija za decu“. U to vreme nagrade su bile toliko „bogate“, da su fudbaleri igrali utakmice da bi dobili večeru, a ja sam dobio roman za decu „Romen Kalbris“ od Hektora Mala, (Dao u komšiluk na čitanje, vratili mi korice, a listove potrošili za zavijanje duvana).
Od tada do 1978 napisao gomilu pesama. Kada mi se pružila prilika da idem u Afriku (Gvineja) na duže vreme, pozamašnu biblioteku, fotografije, dokumenta i puno za mene važnih stvari sam ostavio kod jednog vrlo pouzdanog čoveka. Dok sam boravio u Africi taj Bora dobije stan na N. Beogradu, pa zbog nekih prepravki ostavi gomilu stvari u podrum dok to ne sredi, među kojim i moje stvari. Desi se neka havarija, podrum bude potopljen i zdravo đaci. Tog momenta sam se osećao kao da mi je izbrisan jedan deo mog života i ni jedan stih više nisam napisao do 2011, kada me jedan novi udarac pokrenuo da počnem pisanje.
Šta mislite šta bih sve dao da sa ove vremenske distance mogu zaviriti u ono što sam tada švrljao.
Vreme teče, rikverca nema i ako se mladim ljudima ne pruži prilika da iskažu ono u čemu su vešti ti će ljudi kad tad patiti za propuštenim prilikama (važi i za enigmatiku).
Voleo bih kada bi se javili oni koji se još nisu snašli kako da se uključe u te divne događaje na pesničkim večerima, da vide svoje ime u nekom književnom časopisu ili objave svoju zbirku.
Pesme traju.
Hvala na strpljenju.