ACTA AENIGMATICA (100)

MOJI ENIGMATSKI POČECI

Piše: Stjepan Horvat

Kada sam prije dvije godine počeo pisati ove retke za rubriku Acta aenigmatica, moram priznati, nisam mislio da ću dogurati do stotog nastavka. Nije to mislio ni moj blogogazda jer uvjet je bio da napišem bar 25 nastavaka godišnje pa da će onda postaviti rubriku na blog. Vjerojatno je samo Joco (tako ja zovem kolegu, suradnika, urednika i prijatelja) vjerovao u to i stalno me poticao, bodrio, gubio vrijeme s mojim piskaranjem, pripremajući ih za objavu (njemu veliko hvala i nadam se da će napisati nekoliko rečenica o tomu u budućoj knjizi).

No eto, dogurali smo do stotog nastavka pa sam pomislio što prigodno napisati u tom nastavku? Obično sam bez reda, bez nekog pravila, onako kako bih slučajno naletio na neki dokument, pisao o nečemu, a nisam bio siguran da to ikoga i zanima. Često sam se pitao ima li ikakvih reakcija na to, jer nisam pisao o sastavljanju zagonetaka, o samim zagonetkama, o rekordima i bjelinama, već o onome što se zbivalo oko enigmatike i što jesmo i kakao smo sve radili da bismo stvorili uvjete da imamo gdje objavljivati naše zagonetke. A pisao sam o vremenima prije pola stoljeća, kada se mnogi mlađi današnji zagonetači nisu ni rodili, a život se promijenio od tada pa do danas bar dva puta i razumijem ih kada s podsmjehom gledaju na ta pionirska vremena u mnogim stvarima vezanim za zagonetaštvo.

Uvijek sam nastojao da ne ističem previše svoju ulogu u mnogo toga što se događalo prije toliko godina, da ne ispadne da se hvalim, ali ipak mi je drago kada danas mnogi „učenici“ odlaze u zasluženu mirovinu, a ja se osjećam „krivim“ što sam na razne načine pobudio u njima nešto što ih je profesionalno zadržalo u svijetu zagonetaka. I danas još uvijek prebirem po hrpama papira vezanih za zagonetke, iako više aktivno ne sastavljam, ali sve svoje slobodno vrijeme trošim opet na nešto u svezi sa zagonetaštvom. I zato sam odlučio da po prvi puta objavim poneku sitnicu o mojim počecima vezanim za enigmatiku.

Bilo je to još u vrijeme kada sam kao učenik osmog razreda morao u bolnicu i kad sam preležao zaraznu žuticu. Tada sam na povratku iz bolnice na novinskom kiosku na gradskoj tržnici prvi puta vidio Džepnu križaljku i majka mi ju kupila. A ja nisam imao nikakvog iskustva, s nestrpljenjem sam čekao svaku srijedu da stigne novi broj. Prepisivao sam odgonetke u svoje bilježnice (još i danas negdje postoje!) i učio. Bilo je to vrijeme kada su počeli izlaziti brojni časopisi. Osim Džepne brzo sam našao i osječki Rebus, pa beogradske Enigmu, Malu ukrštenicu. Tada je izlazio i Plavi vjesnik, sa stripovima i zabavnim prilozima za mlade i kao starijem petnaestogodišnjaku u njemu je objavljena moja prva zagonetka – pletenica (Plavi vjesnik, 31. siječnja 1963.). Bio je to veliki poticaj za tada učenika prvog razreda prirodnog smjera gimnazije u Bjelovaru. Nekoliko mjeseci kasnije (23. V. 1963.) objavljena je moja prva križaljčica. Tada je krenuo i Mali Jež i u njemu sam početkom 1964. godine uspio objaviti desetak karikatura i crtanih zagonetaka (ovaj labirint objavljen je 31. ožujka 1964.). U međuvremenu dobio sam nekoliko odgovora urednika Marijana Kancelarića (Džepna križaljka), a kasnije i Zlatka Stipaničića (kutinski Problem), no moja prva križaljka u tada prestižnoj Džepnoj križaljci objavljena je u 628. broju od 22. travnja 1964. I zagrebački Studio objavio mi je nekoliko prigodnih zagonetaka (pomicaljka od 21. kolovoza 1964.). Tako sam dogurao do dvadesetak prvih zagonetaka.

Na kioscima i dalje nije bilo novih zagonetačkih listova, tek 1966. godine bljesnula je zagrebačka Sfinga s četiri svoja broja, a ja sam postao student Fakulteta političkih znanosti (tada je to bilo jedino mjesto koje je usmjeravalo prema novinarstvu). Bio je to nastavak mojeg srednjoškolskog bavljenja novinarstvom (Bjelovarski list, Vjesnik, Studenski list, Radio Bjelovar). Enigmatika je bila tu, ali obveze na fakultetu malo su usporile moje enigmatske aktivnosti. A onda sam s nekim novim znanjem dočekao 1968. godinu. I tada je počelo … i još uvijek traje.