REČ PO RIJEČ (2024)

(...kriva je)  LIVČA ( LIJEVČA)

Piše: Ilija Ozdanovac

Možda ću, štovanom štiocu već dojaditi sa tim mojim didakom Ilijom, ali tu, nit' lijeka, nit' pomoći ima. Iz prostog razloga, što je on, onako mali rastom, pomalo i pogrbljen pritisnut godinama (takvog ga se sjećam), sijede slamnate kose koja je bježala ispod šubare, mršunjav, ali srca kao u bika, u svoj  život uspio strpati i posložiti  toliko toga da ni tri knjige ne bi bile dovoljno da se sve opiše.

Dakle, bio je, kažu, prgav (danas bi rekli kratkog fitilja) i uvijek u pravu (a griješio je kao i svi!), a za to dokazati je bio izuzetno mudar i spretan. Ali, imao je on i ženu, baba Agicu, koja je, suprotno njemu, bila blaga strpljiva,  i  skoro da mu je uvijek odobravala što god da je kazao ili činio. Međutim, bilo je i prilika, kada ni on nije znao što će, pa nakon što bi, spremio dva-tri fraklića, tamo kod okola po sata odskakao meter u zrak, ispuvao se, pa došao u kolebu, pa izvalio, ne znajući više šta kazati: Ma da, kriva je LIVČA! Uglavnom, livča je, mom didaku bila kriva bar jedanput svakog Božjeg dana! A nekad se dešavalo i češće...

Meni tada, balavom zamazanku, ostade baš to u sjećanju: kriva je livča! Već tada sam razumio da je za sve ono što „ne ide“ kriv Bog, vrag, vrijeme, kiša, oluja i vazda toga nečega sa spiska dežurnih krivaca, ali što je livča kriva nije mi ulazilo u tu moju još uvijek polupraznu tikvu. Tek kasnije sam zapravo shvatio zašto je livča kriva! Kad nije bilo stvarnog krivca, ona je bila...

A sjećam se, imali smo mi takva šinjska kola, koja su godinama ostavljale duboke pruge u prašini po svim lenijama do našeg stana. Sve dok moji nisu nabavili gumenjaš (što je bio prelazak iz „Fiće“ u „Mercedes“),  a ona su onda ostavljena na kraj avlije, zaboravljena, prepuštena truljenju. Njih više nema u stvarnoj uporabi, ali se sada (kao paradne) mogu vidjeti na svim zavičajnim folklornim prigodama kao svečane zaprege...

E sad malo o livči, ili kako se ispravno kaže i piše LIJEVČI!

Livča (lijevča) je zapravo jedan od važnijih dijelova onih starih zaprežnih kola, za koje se kod nas govorilo šinjska kola (valjda zato što su drveni točkovi bili obloženi željeznim šinama ili obručima, da se ne bi trošili), a bilo ih je ukupno četiri, koje su sprezale osovinu točkova sa stranicama (lisama) kola, dvije na prednjim i dvije na zadnjim točkovima

Pravili su ih ručno, majstori kolari, od biranih komada drva, najćešće od brestovine, u donjem dijelu su okivane željezom, a doista su, zbog same namjene i položaja, morale biti zakrivljene ( krive!).

U njihovu važnost sam se uvjerio više puta, kada sam se za njih hvatao, kad konji prašnjavom lenijom polete „biga“!

Za lijevču nađoh potvrdu u HER-u i na HJP, ali je, eto, u ovom dijelu Slavonije livča ostala livča,  i vazda je kriva!