(...kriva je) LIVČA ( LIJEVČA)
Piše: Ilija Ozdanovac
Možda ću, štovanom štiocu već dojaditi sa tim mojim
didakom Ilijom, ali tu, nit' lijeka, nit' pomoći ima. Iz prostog razloga, što
je on, onako mali rastom, pomalo i pogrbljen pritisnut godinama (takvog ga se sjećam),
sijede slamnate kose koja je bježala ispod šubare, mršunjav, ali srca kao u
bika, u svoj život uspio strpati i posložiti toliko toga da ni tri
knjige ne bi bile dovoljno da se sve opiše.
Dakle, bio je, kažu, prgav (danas bi rekli kratkog fitilja)
i uvijek u pravu (a griješio je kao i svi!), a za to dokazati je bio izuzetno
mudar i spretan. Ali, imao je on i ženu, baba Agicu, koja je, suprotno njemu,
bila blaga strpljiva, i skoro da mu je uvijek odobravala što god da
je kazao ili činio. Međutim, bilo je i prilika, kada ni on nije znao što će, pa
nakon što bi, spremio dva-tri fraklića, tamo kod okola po sata odskakao meter u
zrak, ispuvao se, pa došao u kolebu, pa izvalio, ne znajući više šta kazati: Ma
da, kriva je LIVČA! Uglavnom, livča je, mom didaku bila kriva bar jedanput
svakog Božjeg dana! A nekad se dešavalo i češće...
Meni tada, balavom zamazanku, ostade baš to u sjećanju:
kriva je livča! Već tada sam razumio da je za sve ono što „ne ide“ kriv Bog,
vrag, vrijeme, kiša, oluja i vazda toga nečega sa spiska dežurnih krivaca, ali
što je livča kriva nije mi ulazilo u tu moju još uvijek polupraznu tikvu. Tek
kasnije sam zapravo shvatio zašto je livča kriva! Kad nije bilo stvarnog
krivca, ona je bila...
A sjećam se, imali smo mi takva šinjska kola, koja su
godinama ostavljale duboke pruge u prašini po svim lenijama do našeg stana. Sve
dok moji nisu nabavili gumenjaš (što je bio prelazak iz „Fiće“ u „Mercedes“),
a ona su onda ostavljena na kraj avlije, zaboravljena, prepuštena
truljenju. Njih više nema u stvarnoj uporabi, ali se sada (kao paradne)
mogu vidjeti na svim zavičajnim folklornim prigodama kao svečane zaprege...
E sad malo o livči, ili kako se ispravno kaže i piše
LIJEVČI!
Livča (lijevča) je zapravo jedan od važnijih dijelova onih
starih zaprežnih kola, za koje se kod nas govorilo šinjska kola (valjda zato
što su drveni točkovi bili obloženi željeznim šinama ili obručima, da se ne bi
trošili), a bilo ih je ukupno četiri, koje su sprezale osovinu točkova sa
stranicama (lisama) kola, dvije na prednjim i dvije na zadnjim točkovima
Pravili su ih ručno, majstori kolari, od biranih komada
drva, najćešće od brestovine, u donjem dijelu su okivane željezom, a doista su,
zbog same namjene i položaja, morale biti zakrivljene ( krive!).
U njihovu važnost sam se uvjerio više puta, kada sam se
za njih hvatao, kad konji prašnjavom lenijom polete „biga“!
Za lijevču nađoh potvrdu u HER-u i na HJP, ali je, eto,
u ovom dijelu Slavonije livča ostala livča, i vazda je kriva!

3 коментара:
U rječniku "Divanimo po slavonski" Martina Jakšića piše da se na šokačkim prostorima govori livča, levča i ljevča.
U "Baranjskom rječniku šokačkog narječja" Stipe Benaka Šemenjate spominju se oblici livča i levča.
U Baranji je baš zanimljiva situacija: u šokačkim selima se govori livča ili levča (dakle ekavski), a u rackim se govori lijevča (dakle ijekavski). U književnim jezicima je - obratno.
Meni je ovo lijepo što pišeš jer i mene podsjeća na djetinjstvo koje sam proveo na selu kod bake.Zanima me kako se u tvom kraju nazivaju prečke(žbice) na kotaču,ja znam za naziv paoci,tj. u jednini paok.
Постави коментар