ACTA AENIGMATICA (230)

Još jedno pismo Ferdi Pavešiću (2)

Piše: Stjepan Horvat

Pišući za ovu rubriku dajem priloge kako mi dođu pod ruku pretražujući sačuvane pisane materijale. Često puta mi je žao što ti materijali nisu već koliko-toliko posloženi nekim redom, jer skačem iz godine u godinu, pa se često dogodi da o nekoj činjenici jednom napišem jedno, a potom otkrivan nove podatke koji taj problem još više rasvjetljavaju i upotpunjuju. No, nadam se da će netko u budućnosti moći povezati sve ovo i napraviti konzistentnu povijest enigmatike na ovim prostorima, posebice u Hrvatskoj.

Slavko Peleh poznavao je Ferdu Pavešića i prije 1968. godine, još iz vremena osječkog Rebusa. Bio je u kontaktu s njim još dok je u Ogulinu bio mladi profesor na srednjoj školi i kada je prvi put razmišljao o izdavanju novog enigmatskog lista koji je nazvao MEČ – Mali enigmatski časopis (po formatu sličnog tadašnjoj Džepnoj križaljci, a kasnije je tu svoju ideju realizirao putem Mini Čvora!). Već onda mu je Ferdo poslao neke klišeje likova križaljaka koje je imao od suradnje u nekim neenigmatskim listovima. Moram još jednom pojasniti, onda su se novine i listovi tiskali u knjigotisku uz olovni slog i klišeje, koji su bili dodatni trošak za svakog izdavača. Danas više nema ni olova, klišeja, ploča, filmova, crteža, fotografija na papiru, a kod kuće na računalu imate nekoliko važnih pogona nekadašnjih tiskara: slovoslagarnu, cinkografiju, fotoslog, reprofotografiju, slagarnu, montažu i dr.

Ferdo Pavešić je početkom 1969. godine u neku ruku bio enigmatski doajen, veliki zanesenjak, ali kako to obično biva kad čovjek postaje stariji, pomalo sujetan ako se nisu prihvaćale neke sugestije ili prijedlozi. U pismu mu je Edi Panas pokušao objasniti da nema razloga za ljutnju na uredništvo ako se baš ne objave svi njegovi radovi.

Zašto objavljujem ovo pismo? Po meni je to pojašnjenje vezano za kategoriziranje zagonetača, a i ne samo zbog toga. Peleh piše:

Što se tiče kategoriziranja, želim prije svega, da ono bude jedno priznanje, u prvom redu za zagonetača, a s tim i za zagonetaštvo uopće, jer kad se kaže, on je šahovski majstor, to ipak ulijeva izvjestan respekt i poštovanje, te zašto ne bi tako bilo i za nas zagonetače, koji smo iako ne čisti profesionalci, ali upravo iz ovog razloga najveći entuzijasti (…, op.) Ne želim dakle da tu bude nekih kuhinja i familijarnosti, već (…, op.) da posluži kao prvi korak do priznanja zagonetača kao kreativnih radnika i da se stvori crta, koja će jasno razdvojiti one koji jesu enigmati od onih koji to nisu.