петак, 7. април 2017.

REČ PO RIJEČ (1535)

EDIKULE / EDIKULA
Piše: Radoja Racanović 
Pročitate li značenje pojma edikula u nekom od rječnika stranih riječi teško da ćete zaključiti da on uopšte ima veze sa hrišćanstvom, a kamoli najsvetijim hrišćanskim mjestom na svijetu - Hramom Vaskrsenja Hristovog u Jerusalimu. Crkva Svetog groba, kako se još naziva, je pravi religiozni muzej - objedinjuje preko trideset osvećenih mjesta, sve pod svodom  ogromne Rotonde. Rotonda je drugo i danas češće korišteno ime za Anastasis, koji smo pominjali u nedavnom postu (vidi ovde). Kao što je tu rečeno, crkva je izgrađena u vrijeme cara Konstantina Velikog na brdu Golgota – mjestu na kome je Hristos razapet, umro, sahranjen i uskrsnuo.

Rotonda je kružna građevina sa otvorenom kupolom iznad Hristovog groba, izgrađena tako jer se vjerovalo da jedino nebo može pokrivati grob Gospodnji. U sredini Rotonde, tačno ispod otvora u kupoli, nalazi se Edikula ili Kuvuklija - mala kamena kapela u kojoj je Hristov grob. To je najsvetije hrišćansko mjesto na svijetu jer je tu Hristos vaskrsao. Prilikom prve izgradnje hrama 327-335, Golgota je, uključujući brdašce sa Hristovim grobom, gotovo cijela sravnjena sa zemljom. Ostavljen je samo mali dio brda na kome su bili krstovi i dio pećine sa kamenom pločom na kojoj je bilo položeno Hristovo tijelo nakon raspeća. U stvari, stijenu oko groba su sklesali tako da je nastala malena struktura nazvana Edikule (mala kuća) ili Edikula (mali hram). Kasnije se taj latinski sve više zamjenjuje grčkim nazivom Kuvuklija. Kuvuklija možda i više odgovara jer znači “carska spavaća soba”, tj. mjesto gdje je bio položen i tri dana ležao Car nad carevima i Bog nad bogovima”.

Edikula (Kuvuklija) je dimenzija 8x6 m, a sastoji se iz 2 dijela. Ulazni dio je Kapela anđela, na koju se nastavlja mali prolaz koji vodi u sam Hristov grob. U Kapeli anđela nalazi se dio svetog kamena koji je anđeo Gospodnji odvalio sa ulaza Svete grobnice i na kome je sjedio obraćajući se ženama mironosicama (dobro poznat prizor sa mileševske freske Beli anđeo). Druga prostorija je Sveti grob (Grob Gospodnji). Jako je mala, dimenzije su joj 2x2 m, a pola tog prostora zauzima kamena ploča na kojoj je Hristos bio položen. U prostoriju, u koju se zbog niskog stropa ulazi i stoji u pognutom položaju, može istovremeno ući 3-5 osoba. Tradicija je još od 326. da se fizički čuva Hristov grob. Tu dužnost obavljaju stražari Hristovog groba, posebna grupa monaha iz grčkog Manastira Svetog Konstantina i Svete Jelene.  Kod Kapele anđela uvijek stoji najmanje jedan stražar.

U Edikuli se od davnina dešava jedno od najvećih hrišćanskih čuda – pojava Blagodatnog (Svetog) ognja i spontano paljenje svijeća u rukama jerusalimskog patrijarha dok se moli u Svetom grobu. To čudo se ponavlja svake godine, na Veliku subotu uoči pravoslavnog Vaskrsa. Poslije rigoroznih provjera koje obavljaju civilne vlasti i predstavnici drugih hrišćanskih crkava, a cilj kojih je otklanjanje svake sumnje da u Kuvukliji postoji ili da bi se u nju moglo unijeti bilo šta što bi moglo zapaliti vatru, jerusalimski patrijarh ulazi u kapelu, noseći 4 svežnja od po 33 neupaljene svijeće, i moli se pored Hristovog groba Bogu da pošalje Blagodatni oganj na njega i hodočasnike. Okupljeni vjernici, ljudi različitih nacionalnosti i pripadnici različitih crkava, takođe se usrdno mole, drže svijeće u rukama i iščekuju čudo. I najednom čudesna svjetlost obasja Kuvukliju i pojavi se patrijarh sa upaljenim svijećama. Svako teži da o plamen tih sveća zapali svoju. Za nekoliko minuta čitav hram se ispunjava belo-plavičastim sjajem. Ljudi kao da se kupaju u neopalimom ognju, koji nikoga ne peče. Svi se raduju sišavšoj blagodati, osećaju nevidljivo prisustvo Isusa Hrista.

4 коментара:

Анониман је рекао...

Још један прелијеп текст! Хвала Радоја!
М. Милићевић

Анониман је рекао...

Moram priznati da za pojam EDIKULE čujem prvi put, pa naravno i u ovdje opisanom značenju. Ali, pojam JEDIKULE je mnogo poznatiji i u pitanju je utvrđenje koje je u 5-om vijeku sagradio car Teodosije II u Konstantinopolju, a njegov veliki luka (zazidan u vizantijskom periodu)je poznat kao Zlatna kapija, sa vratima od zlata. Po zauzeću grada od strane Turaka ovo utvrđenje je pretvoreno u mučilište i mjesto gdje su vršena pogubljenja. Svoje "zlatno" doba, u ovom smislu, Jedikule su doživljavale u XVI i XVII vijeku.
Baveći se turskom istorijiom Ivo Andrić je zapisao i ovo:"Jedukule je zatvorena za posjetioce. - To se Turci sigurno stide svoje prošlosti." Ima još građevina ovakvog i sličnog naziva od kojih ja vjerovatno najpoznatija JEDI KULE, Bijela kula u Solunu.
Novo Zekić

Анониман је рекао...

"неопаливом" умјесто неопалимом огњу
Никола

Радоја Рацановић је рекао...


Miloše, hvala na pohvalama.

Novo, čini mi se da ipak misliš na Edikule u ovdje opisanom značenju budući da je pojam edikula naveden u svim rječnicima stranih riječi i mnogim enciklopedijama. Gledajući s tog aspekta, pojam Jedikule ne može biti mnogo poznatiji jer, čini mi se, nije zabilježen ni u jednom od izvora te vrste kao posebna odrednica. Sada nemam vremena da provjeravam, ali sama činjenica da je to utvrđenje sagradio vizantijski car u 5. vijeku ukazuje da bi turski naziv Yedikule mogao poticati od prvobitnog latinskog Aediculae.

Nikola, dio teksta koji navodim kosim slovima je citat (kopija) iz nekog, u ovom slučaju crkvenog, izvora. Autor originalnog teksta nije pogriješio, pridjev neopalim postoji. Neopalim je crkvenoslovenska riječ koja se obično „prevodi“ sa nesagoriv, mada je ovdje upotrebljena u značenju „koji ne opaljuje“, tj. ne pravi opekotine (= neopaljiv, ne neopaliv).