Rođen je u Velikoj Kikindi, tada u Austrougarskoj, 19. jula 1900. godine od majke Rakile, kćeri Simeona Stefanovića poreklom iz Perleza, i oca Koste, sina Kuzmana, kujundžije kikindskog. Dušan je imao sestru Aleksandru, brata Spasoja i sestru Jelenu. Majka mu je umrla 1904, a otac se potom po drugi put oženio. Iz tog braka rođeno je još petoro dece, od kojih je troje umrlo neposredno po rođenju.
Osnovnu školu je pohađao u Kikindi, a građansku i učiteljsku u Temišvaru, gde mu se porodica preselila 1911. godine.
Pošto mu je otac otpremljen na front, morao je da preuzme brigu o braći i sestrama. Pohađao je školu i radio kao pisar, a 1917. se prijavio u vojsku. Pozvali su ga 1918. i otpremili na front na Pjavi. Vratio se iscrpljen i sa ozbiljnim znacima malarije i bronhitisa. Po povratku u Temišvar zatekao je srpsku vojsku. Stupio je u službu u komandu mesta, kao pisar i tumač, a potom kao delovođa.
Osnovao je Kolo mladih Srba i list Sloga. Kada je srpska vojska napustila Temišvar, otišao je u Beograd. Upisao se kao vanredni slušalac na Filozofski fakultet, počeo je da sarađuje u Slozi, Književnom jugu, Danu, u Misli, koju je vodio Sima Pandurović. Studije je morao da prekine, ali je završio pedagoški kurs i 1920. prešao u Čenej (Rumunija), mesto koje je tada kratko pripadalo Jugoslaviji, kao učitelj i iste godine se oženio Milojkom Maletić. Grob Dušana Vasiljeva
Ponovo su ga 1921. pozvali u vojsku u Kratovo, gde je gonio kačake i bugarske komite. Bolestan, pušten je kući iste godine. Provodio je vreme u Čeneju u čitanju i pisanju, ali mu se stanje pogoršalo zbog zapaljenja plućne maramice i bronhijalnog katara. Pokušao je 1923. da se leči, otišao u Zagreb, ali su ga vratili sa preporukom da se javi na proleće.
Umro je 27. marta 1924. u Kikindi, gde je i sahranjen na Melinom groblju, u neposrednoj blizini Manastira Svete Trojice.
Ја сам газио у крви до колена, И немам више снова. Сестра ми се продала И мајци су ми посекли седе косе. И ја у овом мутном мору блуда и кала Не тражим плена: Ох, ја сам жељан зрака! И млека! И беле јутарње росе!
Ја сам се смејао у крви до колена, и нисам питао: зашто?
Брата сам звао душманом клетим, И кликтао сам кад се у мраку напред хрли, И онда лети к врагу и Бог, и човек, и ров!
А данас мирно гледам како ми жељену жену губави бакалин грли, и како ми с главе разноси кров; - и немам воље – ил немам снаге – да му се светим.
Ја сам до јуче покорно сагибо главу И бесно сам љубио срам. И до јуче нисам знао судбину своју праву – Али је данас знам!
Ох, та ја сам Човек! Човек! Није ми жао што сам газио у крви до колена и преживео црвене године клања, ради овог светог сазнања што ми је донело пропаст.
И ја не тражим плена: Ох, дајте мени још само шаку зрака И мало беле, јутарње росе – Остало вам на част!
5 коментара:
Dušan Vasiljev
Da.
Rođen je u Velikoj Kikindi, tada u Austrougarskoj, 19. jula 1900. godine od majke Rakile, kćeri Simeona Stefanovića poreklom iz Perleza, i oca Koste, sina Kuzmana, kujundžije kikindskog. Dušan je imao sestru Aleksandru, brata Spasoja i sestru Jelenu. Majka mu je umrla 1904, a otac se potom po drugi put oženio. Iz tog braka rođeno je još petoro dece, od kojih je troje umrlo neposredno po rođenju.
Osnovnu školu je pohađao u Kikindi, a građansku i učiteljsku u Temišvaru, gde mu se porodica preselila 1911. godine.
Pošto mu je otac otpremljen na front, morao je da preuzme brigu o braći i sestrama. Pohađao je školu i radio kao pisar, a 1917. se prijavio u vojsku. Pozvali su ga 1918. i otpremili na front na Pjavi. Vratio se iscrpljen i sa ozbiljnim znacima malarije i bronhitisa. Po povratku u Temišvar zatekao je srpsku vojsku. Stupio je u službu u komandu mesta, kao pisar i tumač, a potom kao delovođa.
Osnovao je Kolo mladih Srba i list Sloga. Kada je srpska vojska napustila Temišvar, otišao je u Beograd. Upisao se kao vanredni slušalac na Filozofski fakultet, počeo je da sarađuje u Slozi, Književnom jugu, Danu, u Misli, koju je vodio Sima Pandurović. Studije je morao da prekine, ali je završio pedagoški kurs i 1920. prešao u Čenej (Rumunija), mesto koje je tada kratko pripadalo Jugoslaviji, kao učitelj i iste godine se oženio Milojkom Maletić.
Grob Dušana Vasiljeva
Ponovo su ga 1921. pozvali u vojsku u Kratovo, gde je gonio kačake i bugarske komite. Bolestan, pušten je kući iste godine. Provodio je vreme u Čeneju u čitanju i pisanju, ali mu se stanje pogoršalo zbog zapaljenja plućne maramice i bronhijalnog katara. Pokušao je 1923. da se leči, otišao u Zagreb, ali su ga vratili sa preporukom da se javi na proleće.
Umro je 27. marta 1924. u Kikindi, gde je i sahranjen na Melinom groblju, u neposrednoj blizini Manastira Svete Trojice.
Kikindska gimnazija nosi ime ovog pjesnika.
Човек пева после рата
Ја сам газио у крви до колена,
И немам више снова.
Сестра ми се продала
И мајци су ми посекли седе косе.
И ја у овом мутном мору блуда и кала
Не тражим плена:
Ох, ја сам жељан зрака! И млека!
И беле јутарње росе!
Ја сам се смејао у крви до колена,
и нисам питао: зашто?
Брата сам звао душманом клетим,
И кликтао сам кад се у мраку напред хрли,
И онда лети к врагу и Бог, и човек, и ров!
А данас мирно гледам како ми жељену жену
губави бакалин грли,
и како ми с главе разноси кров; -
и немам воље – ил немам снаге – да му се светим.
Ја сам до јуче покорно сагибо главу
И бесно сам љубио срам.
И до јуче нисам знао судбину своју праву –
Али је данас знам!
Ох, та ја сам Човек! Човек!
Није ми жао што сам газио у крви до колена
и преживео црвене године клања,
ради овог светог сазнања
што ми је донело пропаст.
И ја не тражим плена:
Ох, дајте мени још само шаку зрака
И мало беле, јутарње росе –
Остало вам на част!
Душан Васиљев
Постави коментар