Arhiva ("Zagonetač" br. 312) mi govori da je u Boru 28.06.1986. održan drugi sastanak Inicijativnog odbora za osnivanje ZSJ (ESJ) kojemu su prisustvovali "kao delegati" (tada se to tako govorilo!) Slavko Bovan i Vojin Krsmanović (ESBiH), Ljubisav Drakulić i Marko Smolčić (ZSH), Žarko Pešić i Đoka Lazić (ESS), te kao gosti Ranko Skopal, Radomir Matić, Mile Milivojević, Krsta Ivanov, Zoran Stančić i Stjepan Horvat.
Doći do Bora bila je prava avantura. U današnje vrijeme mobilnih telefona i interneta ovo što slijedi može zvučati neobično, ali ovako je bilo.
Vojin i ja smo dogovarali mjesto sastanka u Beogradu jer ja putujem vozom iz Mostara, preko Sarajeva, Doboja i Vinkovaca, a Vojin putuje fićom iz Zvornika. Negdje u pola našeg razgovora, Vojin se dosjeti da treba putovati autoputem, i da je svraćanje u Beograd gubljenje vremena, i predloži da se ja otkačim s voza u Rumi. Ja pristadoh, i tu napravismo prvu grešku u koracima. Voz iz Mostara (Kardeljevo-Beograd) polazi uveče, ja se klackam do Rume, gdje sam izašao u cik zore. Gledam na stanici, i zaključim da smo se zaje...hm...malo prešli. Naime, stanica koja se zove Ruma je veooooooooomaaaaaaaaa daleko od grada (a ne kao u Mostaru u "epicentru"). Jutro, prazna stanica, ja na peronu, ja ispred perona, ja tražim restoran, ja ne nalazim restoran, opet ja sam, ali Vojina nema, nema, nema, nema, nema, nema, nema....i još ga nema. Bilo mi je došlo da krenem pješice, ali ne znam u kom pravcu. Orijentišem se prema suncu koje se pomalja... aha tamo je istok... tamo je Beograd... Razmišljam šta da radim, kad eto Vojina, ide polako i smije se. Kada ga ugledah obradovah mu se k'o najrođenijem. Ipak, fićo je ponos naše autoindustrije, za nijansu brži od pješaka.
Sve oprostim Vojinu, i kašnjenje, i predlaganje Rume kao mjesta sastanka, oprostim i Bilu Gejtsu što nije ranije izmislio kompjutere, i onom čiki što je izmislio mobilni telefon što nije malo požurio sa inovacijama, sve, sve im oprostim, samo neka smo krenuli.
Piči fićo autoputem, a iza nas ubrzo ostavismo Beograd koga smo samo okrznuli pogledom.
Gledamo na kartu. Debela crvena linija pokazuje da treba da se ide autoputem čak do Paraćina i da se onda, praktično, vraćamo na sjeveroistok ka Boru.
Vojin predloži da prepriječimo jednom manje debelom, ali isto tako crvenom linijom koja na karti kaže da ćemo uštediti, brat-bratu, 90 kilometara.
Ja, kao suvozač, nemam pravo glasa, i tu napravismo drugu grešku.
Ne da nema pravog puta, već da ne bi nekog čiče koji iskoči s kravama iz neke šume, nas dvojica bismo još lutali tim lijepim predjelima.
Već nas je panika počela hvatati da ćemo ugledati "STOP! GRANICA!" kada se čiča sa šajkačom iznenada pojavi na putu.
"Uuuuuuuuuu!!", reče on češkajući se. "Ovuda nikada niko nije išao za Bor", reče, a misli u sebi, "jaaa budaaalaaa majko moja mila". Nekako nas uputi i mi, umjesto da skratimo put, na putu ostadosmo 4 sata duže.
Ali, u Boru je bilo odlično. Prilikom svakog susreta sa Krstom Ivanovim, razgovor obično završavamo sa "... što onda bi lijepo na Borskom jezeru". Prekrasna priroda, nas dočekali kao "republičke funkcionere", dogovor je brzo sklopljen, a imali smo vremena i za neobavezno ćaskanje.
Za razliku od Rešetara, o kojima sam onomad pisao, ne sjećam se šta smo jeli ali sjećam se jednog detalja vezanog za ručak (čovjek pamti samo lijepe stvari!). Pozvaše nas na ručak u drugu salu, a tamo, ljudi, milina pogledati. Čovjek koji je aranžirao sto, zaslužio je nagradu za dizajn. Taj sklad oblika i boja ja do tada (a ni od tada) nisam vidio (a svukuda sam zavirivao, od turističkih mjesta do nagrađivanih restorana i hotela). Predložio sam da ništa ne jedemo već samo da se divimo prizoru.
Divili smo se neko vrijeme, a onda smo pokvarili sliku (k'o krmača masnu krpu)...
LINK:EROTEKA 31
10 коментара:
cestitam piscu
I meni se Ruma smučila početkom osamdesetih. Poslušao sam Životu Stankovića koji je rekao da je najlakše iz Niša stići u Zvornik preko Rume! O stanici u Rumi, koju je slavko onako "ishvalio" u tekstu, pa još noću ne bih ovom prilikom. O vožnji odatle do Malog Zvornika "vozom" u vagonima ne znam kog razreda (sa drvenim klupama), takođe....
Dok su Slavko i Vojin putovali fićom nacionale uz produženo razgledanje lepota nedirnute Srbije, dotle je pragmatični Đoka Lazić putovao vozom, krenuvši u petak 27. 06. 1986. u 6,28 časova, a vrativši se u nedelju 29. 06. 86. u 16,52 časova, provevši u putu 58 časova uz putne troškove od 10.552 dinara. Izgleda da je Đoka jednim udarcem (čitaj: putovanjem) ubio dve muve, jer je u Nišu prisustvovao osnivačkoj skupštini EK "Naisus", dok je u Boru učestvovao u radu II sednice Inicijativnog odbora za osnivanje ESJ.
Đoka piše "Na sednici su razmatrane primedbe na Nacrt Statuta ESJ koje su dostavili klubovi sa područja tri republička enigmatska saveza kao i promedbe i predlozi koji su izneti na licu mesta. Dogovoreno je da Stjepan Horvat uradi prečišćen tekst Predloga Statuta ESJ i isti dostavi republičkim savezima do 15. 07. 86. Takođe je utvrđen i predlog dnevnog reda za osnivačku Skupštinu ESJ koja će biti održana za vreme 18. Susreta zagonetača u Zagrebu 27. 09. 86. godine.Treća sednica Inicijativnog odbora održaće se najverovatnije 23. avgusta u Sarajevu ili Zenici, kada će biti pripremljeni svi dokumenti za osnivačku Skupštinu (Statut, Poslovnik o radu, Plan i sl.)
Lozničanin
Izgleda da će Đokini zapisi za povijest naše enigmatike biti zlata vrijedni.
Ako se dobro sjećam, ja sam jednom iz Novog Sada putovao na skup enigmata u Kumrovcu pa sam na željezničkoj stanici u Rumi upoznao nedavno preminulog Radeta Nedića.
Izgleda da su nas pogrešno učili latinske izreke.
Ne treba da bude:
Svi putevi vode u Rim (Romu)
već
Svi putevi vode u RUMU.
Pok. Rade Nedić je bio oženjen Rumljankom, a jedno vreme je i živeo u Rumi, te nije ništa neobično što se upoznali u Rumi.
Ja bih rekao da svi vozovi vode u Rumu, jer je Ruma tih nostalgičnih godina bila glavno železničko čvorište prema zapadu, ona je to i sad samo što slabo ima vozova.
Inače, Ruma je 08. 06. 1987. godine bila domaćin Prvenstvu Srbije u rešavanju, koje je samim tim bilo polufinale prvenstva POJ-a. Prvo mesto osvojio je Vladimir Šarić, drugo Milorad Živanić i treće moja malenkost. Nas trojica smo se time plasirali direktno u finale POJ-a, koje se održavalo na Susretima u Sarajevu, na kome sam ja osvojio četvrto mesto.
Da, zapisi Đoke Lazića su, tek sada vidim, stvarno značajni, mada sam mu onda možda zamerao na preteranoj pedanteriji, ali sada vidim da nisam bio u pravu.
Lozničanin
Lozničanin, sjećaš li se možda datuma smrti Rade Nedića ili barem godine?
Možda bi na ovom blogu mogla biti još jedna rubrika, recimo Biografije enigmata pa da kroz nju pokušamo sažeti enigmatska djela onih enigmata kojih više nema. Predlog je tu, pa razmišljajte i dopunite ga ako vidite smisao u tome.
Jedno od pravila kojih se držim - Nevesele vijesti (in memoriam) ne objavljujem iz obzira prema porodicama i prijateljima pokojnika. Pomalo je neprimjereno da se takva vijest objavi između dva vesela ili šaljiva posta (kakvih je dosta)
Prije nekoliko dana gledao sam TV kada je objavljena vijest o smrti Aleksandra Tijanića. To je izgledalo ovako:
- Pročitana vijest o smrti AT
- Razgovor sa grupom "Frajle" i ha-ha-ha-hi-hi-hi
- Pjesma "Frajle!"
- Ponovljena vijest o smrti AT
Krajnje neukusno.
Ali,što se tiče kolega kojih više nema (nekoliko godina), uvijek je Nostalgija otvorena za takve priloge. Lijepo je sjetiti se dragih kolega.
Dakle, samo vremenski otklon!
Nekom Tipu iz Bjelovara,
Rade Nedić je preminuo ove godine 5. marta i u najnovijem "Vesniku", glasilu EK "Nova zagonetka" ima tekst o njemu.
Mislim da ideja o podsećanju na kolege kojih nema nije loša. Ne bi to bio klasični In memoriam, već više kao rubrika Sećanja, gde bi neko od nas koji je poznavao dotičnog kolegu/koleginicu izneo nešto što je malo poznato, naravno, vodeći računa da se ne pređe granica dobrog ukusa.
Lozničanin
Постави коментар