TRAŽEĆI HRISTIFORA (2)

Portet trgovca Ivaniševića

Eroteka (121)

Ovo je drugi nastavak priče o promociji knjige Miodraga Ivaniševića „Rebusi i kako ih se rešiti“. Sa ovim tekstom možete raditi šta vam je volja, možete ga preskočiti, čitati samo ovaj dio (zasebna je celina) ali, ako ste radoznali a propustili ste prošli nastavak, onda skoknite na ovu adresu: http://enigmatikatio.blogspot.com/2014/02/trazeci-hristifora-1.html

Dakle, ko je Hristifor?

Dobro, hajdemo redom. Nakon uspješno završene promocije, svi smo bili veseli, ali ubrzo smo postali još veseliji. Naime, nas nekoliko zvanica otišli smo na druženje uz iće i piće u restoran „Careva ćuprija“. Prisutni - Migo (Ivanišević) sa porodicom, tri bračna para njihovih najbiližih prijatelja, te dvojica enigmata – Živanić i pedantni (i važno je naglasiti trijezni!) hroničar zbivanja. Odmah na početku sebi udaram minus, ali i svima ostalima – Nismo se fotografisali, a štošta vrijedno je valjalo zabilježiti! Domaćin se baš potrudio. Dobro to što se sjetio da aperitiv bude loza (hercegovačka) a vino koje se služilo uz večeru tvrdoški vranac – To smo i očekivali, ali čestitka za to što se potrudio da i muzika bude primjerena veselom skupu!? Specijalno za nas, cijelo veče – sevdalinke, stare hercegovačke pjesme, evergrin muzika sa prizvukom tog dijela Evrope. Bravo za domaćina! (Intuicija mi govori da je tu značajnog udjela imala i supruga Nada, inače, iz Bosne).

Rekoh svi smo zadovoljni i veseli, a u našu veselu atmosferu uključiše se i uslužni konobari i muzičari. Prava domaća, domaćinska, atmosfera. (Ostali gosti su morali da nas trpe, ali nisam zapazio da je neko negodovao).

Tema za razgovor bezbroj. Lijepo društvo i priča se nadovezuje jedna na drugu. Red pjesme, red priče, red vina (rakiju smo već popili!). Pomalo se i mezi (pogađate šta je za predjelo), pa se priča nastavlja, pa se večera, pa se nazdravlja (više puta)...

Sam sebe tapšem po ramenu, jer sam tog petka bio u Beogradu u prijatnom društvu. Upoznao sam neke drage ljude. Ubrzo svi imamo osjećaj da se znamo stotinu godina.

Kažem Ivaniševiću (sjedi do mene) da je sve tačno ono što sam rekao na promociji, uz jedan detalj – Kada sam čuo da je slikar i dizajner Ivanišević napisao knjigu mislio sam na jednog drugog Ivaniševića iz mog kraja, te da sam  se bacio na pretragu preko interneta i tada saznao sa se radi o dva prezimenjaka približno istih godina i sličnih interesovanja. Prve informacije sa interneta su mi dale nadu da je Miodrag neko ko bi mogao napisati interesantnu knjigu. Biografija mi je ulijevala nadu. Kada sam dobio knjigu, moje nade su se obistinile. Tako ćaskamo, i onda dodatni stimulans dobrom raspoloženju. Komšinica, ako sam dobro zapamtio, doktorka ginekološkinja (Rodna ravnopravnost! Da me čuje đed, momentalno bi me se odrekao!) zatraži malo pažnje. Muzika stade i ona se obrati svom dragom komšiji: „Migo, knjiga ti je divna, ...knjiga ti je krasna... ja sam zadivljena...tako sam ponosna što imam tako pametnog komšiju,...knjiga je divna...eto obećaću ti da ću knjigu pročitati...“ (Opšti smijeh!).

Ćaskamo. Svakom rečenicom sve sam uvjereniji da sam u društvu interesantnog umjetnika. (I ostali za stolom su sve interesani ljudi, ali zbog ograničenog prostora, akcenat bacam na središnju priču). Migo mi priča o karikaturama, o izboru „Pjer“ gdje je nekoliko puta bio u najužem izboru, o tome da ga rebusi interesuju cijelog života, da ga je rebusima i šahu podučio otac još kad je imao 7-8 godina, o šahovskom meču sa Judit Polgar, o životu u Sarajevu, o planovima...i onda -TUP „Hristifor!“. Sve priče i anegdote bile su mi interesantne, ali Hristifor mi se momentalno podvukao pod kožu. U daljem toku večeri, kad god je razgovor išao na drugu stranu, svog sagovornika sam vraćao na Hristifora.

Migo priprema knjigu o Risti Ivaniševiću, svom pretku koji je neke davne godine bacio motiku dok je jario (okopavao) kukuruz po najvećem zvizdanu (čelopeku) i otišao preko brda iz Popovog polja u bijeli svijet da bi se obogatio. Samo dvije tri anegdote koje sam čuo, mene su zainteresovale, pa sad jedva čekam knjigu. (Ovdje neću otkrivati detalje jer nisam pitao Ivaniševića za dozvolu). Ko je Hristifor (Risto), bogati dubrovački trgovac, kome srpska pravoslavna crkva svake godine, već stotinu godina, na grobu u Dubrovniku, kao velikom dobrotvoru za Petrovdan pali kandilo? Da li je na poznatoj slici „Portret trgovca Ivaniševića“ rad Anastasa Bocarića, mostarski trgovac Risto (kao što literatura govori, a kako sam i sam mislio) ili njegov savremenik, takođe Risto trgovac, ali mnogo bogatiji i ugledniji, Dubrovčanin? Koje anegdote o Risti prepričavaju godinama u Hercegovini, šta kažu legende o trgovcu Hristiforu u Dubrovniku? Šta čuvaju arhivi o Risti/Hristiforu?...

Nadam se da ćemo sve saznati uskoro. Nestrpljivo čekam knjigu. (Pročitao sam neke segmente knjige u nastajanju, i vrlo sam zadovoljan).

Ovdje moram prekunuti sa pisanjem (kada je najslađe!). Vjerujem da će o djelu/djelima mog novog prijatelja Miodraga Ivaniševića biti prilike da se još govori.

Preskačem razgovor do dugo u noć, buđenje u zoru (6.30) da bismo nastavili sa pričom, razgledanje karikatura, rukopisa, knjiga, slika, ...odlazak do ateljea (mnooooogooo vrijednih knjiga, i slika). Migo ima nekoliko slika Petra Omčikusa (sva različita slova u imenu i prezimenu), mnoštvo priznanja za dizajnerski rad,...

Odličan vikend u Beogradu. Na naše razgovore udarili smo zapetu. Nestrpljivo čekam prvu priliku da nastavimo.

Čekam i Hristifora!