Nikad više Milo stvorenje koje si sad sena Mali pepeo samo uspomena A ta je sena i ta uspomena Moj jedini život i jedina žena. Ti malo Rušče ceo svet bi dao Kad bi te još samo jednom ugledao Kako ideš kući u naručju s cvećem (A ja te s prozora gledam i ne trepćem Na terasi
Plamti naš jasen i šib žuti i nagone me da mrmorim (dok mi lepota oči muti) zar sve to treba da pregorim? Al ako bih se zbog čega bacio lastom sa balkona bilo bi zato što posle svega taj šib i jasen ne gleda ona
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo, Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše, Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu Lenoru, od koje me rastaviše?" Reče Gavran: "Nikad više".
"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh, "U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše! Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga, Meni je samoća draga - usne same dovršiše - Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!" Reče Gavran: "Nikad više".
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo, Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže, Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava, Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše, Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše Ustat neće - nikad više!
12 коментара:
VIKENDAŠI
DNEVI KIŠA!
ŠEVI? NIKAD!
VIŠE NIKAD :)
NAVEK DIŠI
IDEŠ KIVAN?!
I VAŠ KIDNE?
VIDE I ŠANK!
DIVAN ŠEIK
uzmi KEŠ, IDI VAN!
Nikad više
Milo stvorenje koje si sad sena
Mali pepeo samo uspomena
A ta je sena i ta uspomena
Moj jedini život i jedina žena.
Ti malo Rušče ceo svet bi dao
Kad bi te još samo jednom ugledao
Kako ideš kući u naručju s cvećem
(A ja te s prozora gledam i ne trepćem
Na terasi
Plamti naš jasen i šib žuti
i nagone me da mrmorim
(dok mi lepota oči muti)
zar sve to treba da pregorim?
Al ako bih se zbog čega
bacio lastom sa balkona
bilo bi zato što posle svega
taj šib i jasen ne gleda ona
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat neće - nikad više!
Постави коментар