BORISOVO PISMO

Dragi Slavko,

godišnji odmor bio je dug, ali je kratko trajao. Bio sam se - kao što je to kod mene običaj za vrijeme odmora - posve isključio iz civilizacije (ako su civilizacija televizija, mobiteli, internet ...), pa sam tek nakon povratka, između ostaloga, pohodio i  tvoju Enigmatiku (tupljenje i oštrenje). Tako sam sa zakašnjenjem bacio pogled i na  tapšanje upućeno Milivoju Radoslaviću i meni 16. srpnja. Inače rijetko zagledam u komentare, ali ovaj put, dakako, jesam i zahvaljujem svim čestitarima koji su se tamo izredali lijepim i okuugodnim riječima.

***

Jedna od knjiga koje sam ponio da ih čitam na odmoru bile su Male vojvođanske priče Ilije Tucića. Ta je knjiga negdje od prošlogodišnjega sajma knjiga u Beogradu postala na neki način kultna u našem enigmatskom krugu, pa smo se (bezuspješno) bili bacili u potragu za njezinom prethodnicom Čelobašte za koju je u Reči autora Ilija Tucić napisao: “Prethodna knjiga priča 'Čelobašte' (2012) po priznanju čitalaca, nekima je promenila sudbinu, nekima vratila poverenje u smisao. I ova knjiga je tako nastala. Sa osećanjem da - život nema cilja, ali ima smisla.”

Tek nedavno, boraveći u Beogradu i Vojvodini, Dragana je uspjela saznati da nas bezuspješnost spomenute potrage ipak ne treba posebno rastuživati jer su Male vojvođanske priče zapravo novo i prošireno izdanje zbirke Čelobašte, tj. sadrže (valjda sve) priče iz Čelobašte kao i čitav niz novih u kojima živo živi blagi i mudri salašarski duh Vojvodine.

Iz priče pod naslovom A vatra pucketa ... šaljem ti početak i kraj te odlomčić iz sredine u kojem se spominju ukrštene reči. Zagreb je danas mjesto izvan Vojvodine u kojem se čuva i čita najviše primjeraka Malih vojvođanskih priča, a ja ti (osim zbog ovih ukrštenih reči) o njima pišem da ih “otkrijem” i Vojvođanima koji možda za njih nisu još čuli i znali te da - budu li rasprodane - možda potaknem Iliju Tucića da ne prestane pisati i zapisivati.

Evo:

“Vojvodinom se tokom zimskih meseci širi naglo rasplamsan porodični duh ...

Koliko sam samo puta na “hodoljublju” po ravnici naletao na prizor u kom čitava porodica - otac, mati, dvoje dece i deda - zajedno sede za stolom. Kao u onoj igri riziko, kada napravite krug, a pred vama se, na pola stola, nalazi ceo svet, o kom razmišljate, sanjate, koji osvajate. Na tom stolu još su činija s vanilicama, TV dodatak (iz novina koje se petkom samo zbog njega i kiupuju), olovka za ukrštene reči, naočare ... Uzgred, uvek mi je bila interesantna činjenica da se na stolu nalazi znatno manje naočara od kratkovidnih ukućana. To je verovatno zbog stečene navike da se ljubav dokazuje deljenjem, pa se tako dele i naočare. I, začudo, svi s dioptrijom od minus 2,5 do plus 1 kroz ista stakla i - vide.

Polegla noć na ravnicu. A preko noći magla ko dunja od najfinijeg guščjeg perja. Tik uz peć, jedna naša sasvim obična porodica sanja svoj san.”

Ima u Malim vojvođanskim pričama i priča koja se zove A je l' znaš ti di je Kikinda? Spominju se u njoj i Dani ludaje uz koje je, vidim, raspisan enigmatski natječaj, pa nek znaš i to. Imao sam namjeru poslati ti i tu priču, ali trenutno nemam vremena da je prepisujem. Bude li trebalo, rado ću to učiniti!

***

Na kraju, budući da TIO donosi vijesti o natječaju iz Širokoga Brijega, moram se oglasiti u vezi s kvadratima što ih Nevenko “lansira” u Večernjem listu. Mislim da je krajnje nekorektno bez dopuštenja autora (ovo pretpostavljam, pa griješim li, primjedbu povlačim) objavljivati radove koji nisu poslani za taj list već isključivo za spomenuti natječaj. Još je nekorektnije, smatram, te radove objavljivati bez potpisa autora koji su ih sastavili.

Usput i za sam kraj: čestitke Jovanu na pobjedničkom kvadratu!

Boris Nazansky